"Zavadi, pa vladaj!" Davno ovo reče čuveni Gaj Julije Cezar. Ta njegova floskula se u mnogim društvima i državama pokazala kao istinita. Međutim, ono što se mora zapaziti jeste da taj isti Cezar nije živio i vladao na prostoru koji se može poistovijetiti sa današnjom Crnom Gorom. Da jeste, njegova maksima bila bi modifikovana i sasvim sigurno glasila bi: "Pušti ih da se sami zavade, pa onda zavladaj". Koliko god ova rečenica na prvi pogled čudno djelovala, stvari na našem tlu zaista ovako funkcionišu.
Glavna karakteristika svih nas koji živimo u Crnoj Gori ogleda se u tome što nam treba veoma malo da se međusobno podijelimo i zavadimo. Nekom sa strane možda bismo mi i uspjeli da objasnimo takvu pojavu, ako bi se zadržali na pojmu lične selekcije. Svađalački nastrojen narod, pomislio bi taj fiktivni stranac. Problem nastaje ukoliko mi ovakvu pojavu poželimo da obrazložimo, jer kako tom istom strancu objasniti da mi već 25 godina svakog dana vršimo kategorizaciju u pogledu jedne iste stvari? Tako je, već 25 godina kontinuirano vodimo žestoke rasprave u vezi sa tim ko je Srbin, a ko Crnogorac. Ukoliko iscrpimo tu temu, slijedi komentarisanje vjerskih poglavara i lične privrženosti nekima od njih. Ako smo baš uporni, a najčesće jesmo, onda počnemo da ubjeđujemo jedni druge u to kojim jezikom zapravo govorimo. Interesantno, svaki glas nam je isti, svako slovo nam je identično, ali važno je ustanoviti kako ćemo formalno zvati taj jezik kojim govorimo. Ono što je posebno zanimljivo je to da se ovakve teme najčesće otvaraju kada bi, iz perspektive nekog ko sve posmatra logički, ovo bilo najmanje očekivano. Slave, Božić ili Bajram bi po prirodi stvari trebalo da budu praznici na kojima se manifestuju zajedništvo i solidarnost, a zapravo su praznici na kojima se u većini slučajeva poteže za argumentacijskom linijom u vezi sa nekom od navedenih tema. Sve se svodi na to da iznesemo i nametnemo svoje viđenje stvari, uprkos tome što uglavnom ne prouzrokujemo bilo kakav efekat pozitivne prirode. U većini slučajeva ne uspijevamo da ubijedimo drugu stranu u to da je naše mišljenje ispravno, a ako nekako uspijemo, to trijumfalno doživljavamo i zaspimo ljepšim snom nego inače. I to je maksimum koji možemo da ostvarimo, tako da, koji god od navedenih scenarija se odigrao, time ne postižemo ama baš ništa.
Svi mi konačno moramo da shvatimo kako nam se vrijeme koje trošimo na prepucavanja, koja najčešće dovedu do zaoštravanja međuljudskih odnosa, niko neće vratiti. Dok mi ne radeći ništa komentarišemo nacionalne i vjerske prilike, naše životne prilike na mnogim drugim poljima nestaju jedna za drugom. Dok mi u svojim raspravama stižemo do 1918, paralelno polako ali sigurno ide šesnaesta godina 21.vijeka, a zajedno sa njom ekonomski i egzistencijalni krah. Dok mi po ko zna koji put suprotstavljamo jedni drugima svoja mišljenja u vezi sa prežvakanim temama, na vrata nam kucaju društvena kriza i alarmantno stanje u državi u svim segmentima.
Kako god se deklarisali, kojim god jezikom govorili, učinimo najzad nešto korisno za sebe i za tu državu koju toliko uzimamo u usta, a kojoj konstantnim ponavljanjem bezbroj puta ponovljenih priča ne doprinosimo. Prestanimo konačno da se dijelimo na Crnogorce, Srbe, Bošnjake i Albance, ili kako u ovoj klimi češće nažalost jedni za druge kažemo - Milogorce, Posrbice, Poturice i Šiptare. Okrenimo se pravim vrijednostima i najzad prevaziđimo podjele koje nikad nijesu ni trebalo da se pojave na našem području i tako ostvarimo ono čijoj realizaciji svi treba da težimo, zajedničkom činjenju naše zemlje boljim i ljepšim mjestom za život.
Autor je student Pravnog fakulteta u Podgorici.
Bonus video:
