LOVAC NA ZMAJEVE

Veliki poraz

U vrhu DPS-a nema nikog ko bi rekao Vođi da je potrošen i da je umjesto faktora stabilnosti postao faktor haosa. Partijski vrh je pokazao da ne zna, a ne samo da ne želi drugačije
308 pregleda 100 komentar(a)
Milo Đukanović, Vladimir Beba Popović
Milo Đukanović, Vladimir Beba Popović
Ažurirano: 20.10.2016. 05:35h

Par dana uoči izbora pisao sam o 16. oktobru kao velikoj šansi! Za vlast i za opoziciju, to jest za pobjedu demokratije u Crnoj Gori. Ali, par dana nakon izbora sve liči na veliki poraz. I vlasti i opozicije, a onda i demokratije.

Prvo o prvima: umjesto da DPS shvati i zaključi da je koncept privatne države i nedodirljivog vođe potrošen i da ozbiljno ugrožava istu tu državu, partijski vrh je pokazao da ne zna, a ne samo da ne želi drugačije! Čitava kampanja je svedena na program "igra mečka", sve karte su ponovo bačene na jedno lice, Đukanovića, da bi se u finalu desio izborni dan koji je više ličio na pohod iračkih trupa na Mosul nego na praznik demokratije! Čak i ono što je DPS uspijevao dosad, da makar izborni dan odradi u prividnom redu i miru - u nedjelju ni za toliko demokratije nijesu bili spremni. Kada je u 13 sati saopštena izlaznost od 40 odsto, krenule su policijske marice i sirene, tužilačka saopštenja, potom spektakularna privođenja, ukidanje Vibera i WhatsApa, da bi ukupna izlaznost padala iz sata u sat i na kraju umjesto na očekivanih 76-77 odsto, završila na 4-5 procenata nižem postotku. Taman toliko koliko su u "užem kabinetu smrti" zaključili da je dovoljno da DPS ne doživi debakl. Ali i sa ovim, u svakom slučaju nelegitimnim rezultatom, DPS je izgubio većinu i čak i da uspije da sastavi vladu ona će biti samo repriza prethodnih, dakle neuspješnih. Sa već viđenim poharama i podvalama, još jačom diktaturom, sa fijaskom države na ekonomskom i demokratskom polju. U vrhu DPS-a nema nikog ko bi rekao Vođi da je potrošen i da je umjesto faktora stabilnosti postao faktor haosa. I za Crnu Goru i za region. Zato je DPS pretrpio veliki poraz. Pitanje je samo koliko će im vremena trebati da to prihvate kao realnu činjenicu.

Na drugoj strani je opozicija - odluka o nepriznavanju izbora je potpuno zasnovana, ali je zakašnjela. Ona je trebalo da bude donesena odmah nakon zatvaranja birališta, čak prije brojanja glasova, jer je već tada bilo jasno da je glasanje održano u nenormalnoj, gotovo ratnoj atmosferi i uz brojna druga nepočinstva režima. Ali i ako bi to neznanje ili nesnalaženje opozicije opravdali onom narodnom, bolje ikad nego nikad, postavlja se pitanje - koliko ovako izranjavana grupacija, plus ideološki vrlo raznorodna, može da održi jedinstven stav i iznese borbu za nove, normalne izbore. Za tako nešto Demokratski front bi trebalo da povuče obećanja iz kampanje o priznanju Kosova i ukidanju sankcija Rusiji, a DEMOS, Demokrate CG i SNP da prihvate skupštinsko a ne referendumsko izjašnjavanje o članstvu Crne Gore u NATO-u. Za to imaju i uporište u rezultatima ovih izbora koji su bar u tom smislu nesporni - ubjedljiva većina je glasala za zapadni kurs zemlje koji podrazumijeva i članstvo u NATO-u. Veliko je pitanje da li pomenuti opozicioni subjekti imaju snage za takve odluke. Ako se iz svih pomenutih razloga opozicioni stav o nepriznavanju izbora raspline ili nestane, biće to još jedan veliki poraz opozicije.

Ovakvi izbori su i veliki poraz međunarodne zajednice. To jest njene kratkovide i plitkoumne politike u Crnoj Gori. Stabilnost na uštrb standarda dovela je Crnu Goru na rub političkog i ekonomskog sloma. Decenijsko praštanje svih prestupa i kriminalnih radnji Đukanoviću, podrška njegovoj soft diktaturi, organizaciji države kao privatnog posjeda, urušila je prilično i sve one vrijednosti koje ta ista međunarodna zajednica, posebno Evropska unija, promovisala i nudila Crnoj Gori kao najbolju opciju za budućnost njenih građana. Dok su zapadni mediji konstantno pisali o Đukanovićevom klanu koji kontroliše čitavo društvo, zapadne vlade su udarale nove štrikove za napredak Crne Gore po svim pitanjima. Zato je ovakav epilog nedjeljnih izbora veliki poraz demokratije u Crnoj Gori. Diskreditovane su najvažnije državne institucije, obesmišljen izborni proces, zemlja dovedena na rub vanrednog stanja, razobličene zapadne priče o demokratskim vrijednostima i integracijama kao izgovor za podršku jednom autokratskom i antizapadnom režimu...

Ali, živjeti se mora. Crna Gora u posljednjih 18 godina, od 1997. godine, nije bila u ovako složenoj situaciji, pa DPS i opozicija i Zapad stoje pred velikim izazovom da se tako duboka kriza prevaziđe i da se procesi usmjere ka izlasku iz tunela, a ne ka još većem propadanju u pomrčinu i beznađe.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")