STAV

Drukčije funkcionisanje-II dio

Kako do sada nisam niti pozvan telefonom, niti sam primio SMS poruku, a prošla je godina od početka zakazivanja, i blizu pet mjeseci od djelimičnog pregleda, držim da je doktorka „debelo“ u pravu: naime, ona mi nije kazala koga utorka će me pregledati, niti koga mjeseca, niti pak, koje godine, koje decenije, koga vijeka...
498 pregleda 0 komentar(a)
KCCG, Foto: Luka Zeković
KCCG, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 17.10.2016. 09:02h

Mala reminiscencija: oktobra prošle godine dr Kujundžić, oftalmolog, preporučio mi je pregled u Kabinetu za glaukom. Uspio sam zakazati termin tek za 24.05.2016. u 11 sati. Tu sam čekao ravno četiri sata (od 11 do 15 sati i nisam se na kraju kompletno ni pregledao). Doktorka Biljana (na identifikacionoj kartici Đurović, na faksimilu Stijović) saopštila mi je da je kasno za širenje zenica, a aparat za vidno polje, navodno, ne radi. (Nešto nemam baš sreće sa Biljanama: druga doktorka Biljana, takođe oftalmologinja, prije dvanaest godina, prepustila je medicinskoj sestri da umjesto nje obavi specijalističke preglede, o čemu sam već pisao).

Budući da sam kardiološki pacijent, duboko u sedmoj deceniji života, dvije intervencije na srcu, ugrađen pejsmejker, moždani udar, diskus hernija, kukovi oronuli, a u čekaonici neopisiva gužva, stolice popunjene, to su za mene - prosto ovih sedam mjeseci čekanja, neprosto ova četiri sata u čekaonici - bila četiri sata pakla. I na kraju sam „izvisio“ - nisam imao kompletan pregled.

Zakazah, dođoh, čekah, načekah se, izmučih se, i ne pregledah se!

Iz odgovora medicinskog direktora KCCG, dr Vladimira Dobričanina, upućenog meni (br. 03/01-9513/3, od 08.06.2016.) stoji da se za ispitivanje ili praćenje glaukomske bolesti „procedure rade samo u Kliničkom centru Crne Gore“.

Toga dana nakon nedovršenog pregleda, na moje negodovanje, pomenuta doktorka mi je rekla: „Obavijestićemo Vas na mobilni da dođete jednog utorka na pregled. Nećete čekati - bićete prvi na pregledu“.

Sestra je upisala broj mog mobilnog.

Kako do sada nisam niti pozvan telefonom, niti sam primio SMS poruku, a prošla je godina od početka zakazivanja, i blizu pet mjeseci od djelimičnog pregleda, držim da je doktorka „debelo“ u pravu: naime, ona mi nije kazala koga utorka će me pregledati, niti koga mjeseca, niti pak, koje godine, koje decenije, koga vijeka... te ja i nadalje čekam i držim se one narodne (efektno pervertirane): „Ko čeka, taj se i načeka“. Ako poživi.

Nije nevolja što ja strpljivo čekam, nego što je GLAUKOM nestrpljiv i neumoljiv, pa ne čeka!!! Njemu se, izgleda, žuri, te ja sve slabije vidim. A dijagnoza dr Đurović Stijović je u mom slučaju: GLAUCOMA ANGULI APERTI PRIMARIUM. Šifra dijagnoze H40.1.

„Procedure se rade samo u Kliničkom centru Crne Gore“, a ja nemam terapiju! I nikud iz Podgorice.

A mason Miško (Vuković) sigurnim korakom „leta širom sveta“, od kardiologa do kardiologa, sve o trošku, ne masonerije, već Fonda zdravstva CG. I tako okrijepljen i čio ne silazi sa TV ekrana. Dok ja svakoga mjeseca od svoje bruto plate uplatim Fondu zdravstva CG blizu 15o eura. Projektovano na moj radni staž od bezmalo četrdeset godina, to je zamašna suma. I sad, kada mi je najpotrebnije, kada su me sustigle godine i zdravstvene nevolje, imam - vidite i sami - kakvo liječenje. Pa se pitam: kome sigurnim korakom odlaze ovi novci? Da li lopovskoj družini?

Nešto se prisjetih, nevezano od glaukoma, kako je ministar zdravlja, dr Budimir Šegrt, ne tako davno da bi bilo zaboravljeno, sa TV ekrana benevolentno i slavodobitno izjavio da pacijenti ne moraju samo da se liječe u Podgorici. Ako je u Podgorici gužva za specijalističke preglede, mogu otići iz Podgorice za Cetinje za petnaestak - dvadesetak minuta i tamo da se brže pregledaju.

Znam, mislim se, dr Šegrt putuje službenim autom i, vjerovatno mu treba i manje od petnaest minuta na toj relaciji. Ali, ima nas običnih smrtnika koji poštuju saobraćajne znake, odnosno zakone u svojoj zemlji, pa im je potrebno mnogo, mnogo više od tih petnaestak minuta. Jer, od table do table Podgorica - Cetinje je tridesetak kilometara, pa da bi se stiglo za petnaest minuta treba voziti prosječnom brzinom 120 km/h (računica za osnovnu školu, moj ministre!). A na toj relaciji maksimalna dozvoljena brzina je 80 km/h, a vrlo često i niža, te čak da nema nikoga na putu, ako se poštuju propisi, treba puno više vremena nego što ministar kaza. No, kod nas odavno za vozače službenih auta ne postoji zakon. Oni sigurnim korakom voze iznad dozvoljene brzine, gaze na pješačkom, pretiču na krivini, na punoj liniji, (društvene mreže su prepune takvih snimaka)... Ma, sitna je puna linija na otvorenom pri preticanju u tunelu sigurnim korakom. U tunelu, iz mraka u mrak! I koliko nevine mladosti osta u vječitom mraku zbog nečijeg preticanja sigurnim korakom!

Pade mi na pamet da se zapitam: ako šegrti i kalfe jurcaju takvom brzinom sigurnim korakom, kojom li brzinom vozi majstor?

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")