Od izbora do izbora, državni intelektualac je običan dekor. Oni se po pozivu iz centrale pokupe, obuku odijela i obiđu nekoliko manifestacija, dobiju nagradu koju obično uručuju jedni drugima, rotiraju se u savjetima, komisijama i žirijima i žive jako lijepo.
Ima i takvih da za časopis sa zastiđe dizajnom i kvalitetom dobijaju od države i po oko pet hiljada eura po izdanju koje realno ne košta ni pet stotina eura, a žive u gradu gdje građani preživljavaju od “duhovnog nasljeđa“, jer poslova nema. To im ne smeta, naravno, jer državni intelektualac napada samo ono što će slomiti gazdu i njima onemogućiti da sisa državnu kulturu i parazitira na državnom budžetu.
Pred izbore, na dugme, upale se svi državni intelektualci i dobiju priliku da nešto kažu, obično ostrašćeno čuvaju državu, odnosno čuvaju jednoga čovjeka i svoj udvorički lebac.
Ovoga puta nemaju granica, utrkuju se u uzdizanju vođe do te mjere da ga upoređuju sa Danilom i Titom, predviđaju mu atentat. Kolika je to ljubav kad mu njegovi intelektualci lijepe plakat sa ucijenjenom glavom, i prije nego uopšte ima “riječi“ o tome.
Dok srljaju u naručenom aktivizmu, državni intelektualci propuštaju priliku da savjetuju svog vođu. Njemu nema ko da ukaže na propuste i kikseve, pa se pred ove izbore sazuo i precijenio sebe. Priča o ugroženosti države ne pije vodu pa mora još malo da se podgrije. Koštunica ne funkcioniše više kao adut, zaista se čovjek ne pojavljuje i ne pruža pipke, pa je potrebna veća sila i veća predizborna babaroga. Rusi!
Igrajući se političara, i premijer se zaigrao. On i njegovi intelektualci ukazuju da Rusi finansiraju kampanje opozicije, a na taj način upravo dižu cijenu opoziciji. Ko god da ima interesa u Crnoj Gori i ko god da finansira naše političare, to znači da su oni “na cijeni“ odnosno da vrijede, da je njihova uloga bitna. S obzirom na to da narod jedva preživljava jedva je dočekana priča da smo nekome bitni i da neko ima interesa da plaća naše političare. Čim stižu pare iz Rusije, to znači da smo konačno na radaru svjetskih sila. Priželjkujuću pare, tradicionalno rusofilni narod priželjkivaće na kraju i oružje, jer će pomisliti da je previše bitan. Tu se dešava klackalica efekat, jer ako je narod zaljubljen u vođu Đukanovića, jedini veći (ne u smislu visine) od njega jeste prvi čovjek Rusije.
Zato je premijer bez kompasa, njegove izjave mu više štete nego što koriste. On diže cijenu opoziciji, plašeći narod daje na značaju politički nebitnim igračima, kakav je na kraju u smislu geopolitike i on sam. Zamislite Premijera koji pred izbore kaže da će nositi sve ljude iz opozicione koalicije ako osvoje više od 15 posto na izborima. Nema tako savršene tv reklame, bilborda i novinskog naslova koji bi neka agencija mogla da kreira i doprinese popularizovanju koalicije Ključ kao što je to jednom suludom izjavom učinio Premijer. Obično intelektualci što sjede u krilu treba na takve greške da ukažu, ali ne, oni mu samo govore koliko je visok i ugrožen.
Rijetko ko je u Crnoj Gori toliko zaljubljen u Premijera kao državni intelektualci. Zaljubljen u svakom smislu te divne riječi. Cirkularna ljubav, Premijer voli državu, oni vole Premijera, svima puni džepovi ljubavi.
Bonus video:
