Početkom osamdesetih družio sam se sa mlađim piscima u Sarajevu i objavljivao prve književne i novinske tekstove. Tada se između Andrea Malroa, legende francuske intelektualne scene, i Jugoslavije, već desilo sve što je trebalo da se desi. Njegova bitna djela bila su prevedena u Beogradu i Zagrebu. Imao je zvučno ime iste težine kao Kami i Sartr. Posebno sam volio njegove eseje iz istorije umjetnosti. Neobičan čovjek koji je prešao put od kradljivca dalekoistočnih umjetnina do slavnog pisca, borca u dva rata i naposljetku De Golovog ideologa i ministra kulture, nije toliko direktno uticao na nas, tadašnje dvadesetogodišnjake, koliko je svoj trag ostavio kod onih koji jesu imali snažan uticaj na nas - kod Krleže, Kiša, Daviča.
MALRO I JUGOSLAVIJA
Nakon 1948. i sukoba Tita sa Staljinom, Malro je u Jugoslaviji vidio dokaz da je otpor sovjetskom hegemonizmu moguć. Cijenio je jugoslovenske dobrovoljce iz Španskog građanskog rata i jugoslovenski partizanski pokret.
U Parizu je 1950. organizovana izložba Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije. Koncipirao ju je Krleža, sa ciljem da svijetu pokaže duboke kulturne korijene i nezavisnost ovog prostora. Odlivci stećaka iz Radimlje kod Stoca i freske iz srpskih i makedonskih manastira izazvali su veliko interesovanje u Parizu i privukli pažnju Andrea Malroa. On je čitavog života odbacivao ideju da je samo klasična grčko-rimska i renesansna ljepota mjerilo vrijednosti. U stećcima je prepoznao sirovu, iskonsku snagu oblika, sličnu onoj koju je ranije nalazio u azijskim hramovima ili pretkolumbovskoj umjetnosti. Smatrao je da su pravoslavne srednjovjekovne freske stvorile jedinstven spoj vizantijske duhovnosti i ranog humanizma, čak i prije italijanske renesanse.
Kao ministar kulture u vladi Šarla de Gola od 1959. do 1969, održavao je srdačne odnose sa jugoslovenskim rukovodstvom. Iako je poštovao nezavisnost Jugoslavije, Malro nije odobravao represiju. Posebno je cijenio najpoznatijeg jugoslovenskog disidenta Milovana Đilasa, za kojeg je izjavio da mu se "dogodila sudbina" - što je za Malroa bila najveća pohvala za čovjeka koji svoje ideale plaća ličnom žrtvom.
SAMOUKI DENDI
Andre Malro je rođen u Parizu 1901. Može se reći da je vršnjak Dvadesetog vijeka. Sudbina mu je namijenila sve užase tog stoljeća, a on ih uglavnom neće izbjegavati i ponašaće se kao elegantan i hrabar surfer na krvavim talasima istorije.
Roditelji su se razveli kada mu je bilo četiri godine. Odgajale su ga majka i baka u predgrađu Bondi. Napustio je formalno školovanje sa sedamnaest godina bez položene mature. Vrijeme je provodio u pariskim muzejima i bibliotekama, učio je ono što ga je zanimalo.
Sa svega dvadesetak godina Malro se kretao u značajnim pariskim umjetničkim i književnim krugovima, družeći se sa ljudima poput Žana Koktoa i Pabla Pikasa. Iako još nije objavio ništa, ponašao se kao bogati književni dendi i kolekcionar.
Godine 1921. oženio se Klarom Goldšmit, intelektualkom koja je poticala iz bogate magdeburške njemačko-jevrejske porodice. Mladi par je nemilice trošio nevjestino pozamašno nasljedstvo. Putovali su širom Evrope - Italija, Njemačka, Grčka - odsijedali u najskupljim hotelima, kupovali rijetke knjige, umjetnine, skupu garderobu, brze automobile.
Kako bi održao takav životni standard, Malro je početkom 1923. na pariskoj berzi uložio gotovo cjelokupan Klarin miraz u dionice meksičkih rudnika. Vrijednost tih akcija je naglo pala i mladi par je preko noći ostao bez novca. Malrou nije padalo na pamet da se smiri. Odlučio je da ode u Francusku Indokinu, skine drevne skulpture iz napuštenih hramova i proda ih bogatim kolekcionarima u Parizu kako bi nadoknadio izgubljeno bogatstvo.
VAGABUND U SAJGONU
Iste godine je sa suprugom otputovao u francuske dalekoistočne kolonije. Pokušao je da iz džungle ukrade teške kamene ploče sa reljefima koji su krasili hram Banteaj Srej. Uhapšen je i osuđen na pet godina zatvora. Njegova žena je organizovala javni protest intelektualaca u Parizu, pa je kazna promijenjena u uslovnu. Ova iskustva je sažeo u roman Kraljevski put. Vlasti su ga u dalekoj Aziji pustile na slobodu, ali ga je azijska kolonijalna stvarnost opčinila, ogorčila i politički probudila.
Pokrenuo je novine Indokina u kojima je oštro kritikovao zloupotrebe, oduzimanje zemlje vijetnamskim seljacima i korupciju upravnog aparata. Kolonijalne vlasti su zabranile list poslije samo dva mjeseca i zaplijenile štamparska slova. Malro i njegov saborac, advokat Monen, su nabavili nova slova u Hongkongu i u novembru 1925. pokrenuli novine pod nazivom Okovana Indokina. List je ovaj put preživio četiri mjeseca. Malro je otvoreno podržavao vijetnamski nacionalistički pokret Mladi Anam, tražeći da se principi Francuske revolucije o slobodi i jednakosti primijene i na stanovnike kolonija.
Boravak u Aziji imao je i književne posljedice. U svom romanu Osvajači Malro kaže: "Nema mogućeg dostojanstva, nema stvarnog života za čovjeka koji radi dvanaest sati dnevno, ne znajući zašto radi". I roman koji ga je proslavio - Ljudska sudbina - azijske je provenijencije. Opsesivno kruži oko života i smrti šangajskih revolucionara u predvečerje propale revolucije. "Život ne vrijedi ništa, ali ništa ne vrijedi kao život. Svaki čovjek sanja da bude bog; a najviše pati zato što je samo čovjek." Ovo su misli pobunjenih ljudi koji čekaju smrt. Za taj roman dobio je Gonkurovu nagradu.
SJEĆAŠ LI SE ŠPANIJE?
Tokom tridesetih godina Malro je bio jedan od najglasnijih simpatizera Komunističke partije i borac protiv uspona fašizma. Aktivno je učestvovao u Narodnom frontu u Francuskoj, govorio na antifašističkim kongresima pisaca u Parizu i Moskvi. Tokom Španskog građanskog rata 1936. organizovao je i vodio međunarodnu vazduhoplovnu eskadrilu republikanaca.
Kada se sjetimo ko je sve tih godina boravio u Španiji, stičemo utisak da je to bio svjetski književni piknik, a ne surovi građanski rat. Tamo su se pored Malroa mogli sresti Džordž Orvel, Antoan de Sent-Egziperi, Džon Dos Pasos, Artur Kestler, Simon Vej i naravno - Ernest Hemingvej. Među njima i neka naša imena - Koča Popović ili August Cesarec.
Hemingvej i Malro su se upoznali u proljeće 1937. u opkoljenom Madridu, u hotelu Florida, gdje su odsijedali strani dopisnici, pisci i dobrovoljci. Malro je tamo došao sa fronta kao komandant eskadrile, u uniformi, sklon brzim filozofskim monolozima i nervoznim tikovima. Hemingvej, koji je volio boks, lov, piće i jednostavan, konkretan govor, smatrao je da je Malro previše intelektualan, teatralan i sklon preuveličavanju sopstvenih podviga. Malro je svoja ratna iskustva pretočio u roman Nada, koji je doživio ogroman uspjeh. Knjiga odiše vjerom u smisao borbe, jer je napisana prije sloma Republike. Hemingvej završava svoj roman Za kim zvono zvoni 1940. kada je Republika već uništena, pa kod njega preovlađuje elegičan ton.
Iako nikada nije zvanično ušao u Komunističku partiju, Malro je počeo da se udaljava od nje krajem tridesetih. Potresli su ga Staljinove čistke u Sovjetskom Savezu, ponašanje sovjetskih agenata u Španiji i potpisivanje pakta Ribentrop-Molotov 1939. između Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke.
PUKOVNIK BERŽE
Na početku Drugog svjetskog rata pridružio se francuskoj vojsci i bio zarobljen, ali je uspio da pobjegne. Najprije je na jugu Francuske živio povučeno. Nije imao nadu da je moguć ozbiljniji otpor. Ali njemačke snage uhapsile su njegovu polubraću Rolana i Kloda zbog aktivnosti u pokretu otpora. Obojica su kasnije stradala u koncentracionim logorima. To je bio okidač za starog borca. Sa 43 godine odlazi u ilegalu.
Septembra 1944, nakon oslobođenja većeg dijela Francuske, Malro je okupio oko 1 500 boraca pokreta otpora, uglavnom izbjeglica iz pokrajina Alzas i Lorena koje je Njemačka bila anektirala. Tako je nastala čuvena nezavisna brigada Alzas-Lorena, na čijem je čelu bio Malro. On je svoje ratno ime dao sam sebi po liku iz svog romana Altenburški orasi i postao je - pukovnik Berže. Brigada je priključena Prvoj francuskoj armiji i učestvovala u teškim borbama za Kolmar i Strazbur te zime i proljeća1945.
Prije toga, avgusta 1944. u oslobođenom Parizu, u baru hotela Ric srela su se dva stara španska poznanika - Malro i Hemingvej. Hemingvej je u Pariz ušao sa grupom naoružanih francuskih gerilaca, glumeći ratnog komandanta, dok je Malro stigao sa fronta. Tokom razgovora za šankom, Hemingvej je upitao Malroa koliko je ljudi imao pod svojom komandom. Malro je odgovorio - oko dvije hiljade. Hemingvej je na to uzvratio da je njegova jedinica bila znatno manja, oko dvjesta ljudi, ali je ironično dodao da je šteta što nije imao priliku da vodi toliku vojsku, nagovještavajući da bi sa njom postigao više. Njih dvojica su osjećali i rivalstvo i uzajamno poštovanje - nekada je jedno bez uvoda prelazilo u drugo.
Malro je odlikovan najvišim francuskim ratnim priznanjima.
DE GOLOV DRUGAR
U poslijeratnom periodu posvetio se filozofiji i istoriji umjetnosti, objavivši kapitalna djela Glasovi tišine i Imaginarni muzej.
Smatrao je da je sovjetski komunizam postao nova totalitarna prijetnja zapadnoj civilizaciji i slobodi pojedinca, slična fašizmu protiv kojeg se borio. Zbog toga se našao u otvorenom sukobu sa nekadašnjim prijateljima sa ljevice, poput Žan-Pola Sartra. Godine 1947. pridružio se generalu Šarlu de Golu u osnivanju stranke Okupljanje francuskog naroda (RPF), čiji je glavni cilj bio zaustavljanje uticaja Komunističke partije Francuske. Malro je bio glavni govornik i organizator propagande ovog pokreta. Postao je jedan od najbližih De Golovih saradnika. Kada se De Gol 1953. povukao iz aktivne politike, Malro je ostao jedan od rijetkih ljudi sa kojima je general redovno razmjenjivao pisma o istoriji, umjetnosti i sudbini svijeta.
De Gol vratio na vlast 1958. Malro je imenovan za ministra za kulturna pitanja i na toj funkciji ostao je punih deset godina. De Gol je Malroa slao u važne diplomatske misije širom svijeta - od susreta sa Džonom Kenedijem u Vašingtonu, gdje je organizovao čuveno izložbeno gostovanje Mona Lize 1963, do razgovora sa Mao Cedungom u Pekingu i Džavaharlalom Nehruom u Nju Delhiju. Svoja sjećanja i takve susrete opisao je 1967. u dijelu Antimemoari.
Kao prvi francuski ministar kulture u modernom smislu, osnovao je mrežu domova kulture širom zemlje kako bi umjetnost učinio dostupnom svima. Takođe je pokrenuo veliku restauraciju istorijskih fasada i spomenika u Parizu. Kada je De Gol otišao sa čela države i on se povukao.
SLAVA I NESREĆA
Godine 1933. Malro i Klara su dobili ćerku Florens, koja je kasnije postala poznata filmska rediteljka i supruga reditelja Alena Renea. Njih dvoje su se razišli 1968. jer je ćerka na ulicama demonstrirala protiv vlade u kojoj je otac bio ministar. Pomirili su se tek kada se Malro povukao iz politike.
Brak Andrea Malroa sa Klarom, majkom buntovne Florens, faktički je okončan 1938. ali je formalno opstao sve do kraja Drugog svjetskog rata, kako bi Klara, zbog svog jevrejskog porekla, bila zaštićena pod nacističkom okupacijom. Malro je još 1933. upoznao novinarku i spisateljicu Žozet Kloti. Postala njegova velika ljubav i inspiracija u Španiji i tokom Drugog svjetskog rata. S njom je dobio dva vanbračna sina - Gotjea i Vensana. Dok se Malro borio na frontu u Alzasu, Žozet je poginula okliznuvši se pri pokušaju da uskoči u voz.
Nakon što mu je polubrat Rolan stradao u nacističkom koncentracionom logoru 1945, Malro je preuzeo brigu o njegovoj udovici, talentovanoj pijanistkinji Mari-Madlen Liju i njenom sinu Alenu. Vjenčali su se 1948. Madlen je odgajala Malroove kao svoju djecu. Tokom njegovog ministarskog mandata pratila ga je na putovanjima.
Poslije smrti polubraće u logorima i pogibije Žozet Kloti, Malroa je 23. maja 1961. zadesio najveći udarac u životu. Njegova oba sina, dvadesetogodišnji Gotje i sedamnaestogodišnji Vensan, poginula su u teškoj saobraćajnoj nesreći u Burgundiji dok su se vraćali sa odmora sportskim automobilom koji im je otac poklonio. Ni brak sa Madlen nije mogao da preživi ovu tragediju. Razišli su se 1966.
Malro se 1969. uselio u vilu kod svoje prijateljice iz mladosti, aristokratkinje i književnice Lujze de Vilmoren, sa kojom je bio vjeren još dvadesetih godina. Iako je Lujza preminula samo nekoliko mjeseci kasnije, u decembru 1969, Malro je ostao da živi u njenoj vili sve do svoje smrti. O njemu se brinula njena rođaka Sofi de Vilmoren.
GLAVA OD OPSIDIJANA
Poslije Pikasove smrti 1973. Malro je na poziv njegove udovice došao u atelje. U piscu su se pokrenula sjećanja na niz razgovora i druženja sa slavnim slikarom. Napisao je knjigu Glava od opsidijana. Ime je dobila po drevnoj pretkolumbovskoj skulpturi ljudske lobanje isklesanoj od crnog vulkanskog stakla - opsidijana - koju je Malro vidio u Nacionalnom muzeju antropologije u Meksiku. Ta lobanja, okružena ogledalima u kojima su se vidjeli odrazi oblaka, za Malroa je bila simbol umjetnosti koja prkosi smrti i uspostavlja vezu čovjeka sa nepoznatim. U njoj je vidio istu onu sirovu, magijsku i bezvremenu snagu koju je Pikaso unosio u svoje slike i skulpture.
Malro u ateljeu mrtvog prijatelja nalazi potvrdu svoje misli da sva velika umjetnička djela svijeta vode neprekidni dijalog van vremena. Knjiga je istovremeno i dirljiv omaž prijatelju i meditacija samog Malroa o starosti i kraju života.
Juna 1975. Malro je rukopis knjige Glava od opsidijana poklonio Narodnoj biblioteci Srbije, uz propratno pismo upravniku biblioteke u kome je stajalo:
"Dok su u najmračnijim časovima minuloga rata, poslije Varšave, Roterdama i Dankerka, preostale zemlje predavale Trojnom paktu svoju sudbinu i svoje teritorije, Beograd se jednog proljećnog jutra hiljadu devetsto četrdeset prve - pobunio. U času kad se čitav kontinent pokorio sili, njegov narod se opredijelio za slobodu. Odmazda koja je uslijedila, izazvana takvom nepokornošću, imala je razmjere bjesnila. U prvim satima bombardovanja grada, koje je započelo bez objave rata, zbrisane su desetine hiljada ljudskih života, a s njima i Biblioteka, temeljna ustanova kulture svake nacije. Upravo u spomen na te događaje odlučio sam da svoj rukopis povjerim Narodnoj biblioteci Srbije, koja je danas, evo, obnovljena. U sudbini vaše Biblioteke vidim sudbinu naroda kome su kultura i sloboda jedno".
DUGOVI I RAZDUŽIVANJA
Kao javna ličnost i ministar, Malro je potpuno zanemarivao poreske prijave i birokratske obaveze. Kada je preminuo ispostavilo se da francuskoj poreskoj upravi duguje veliku sumu novca. Malro je još za života originalne rukopise romana i eseja poklonio muzejima i bibliotekama u Francuskoj i svijetu umjesto da ih proda i otplati dugove.
Preminuo je 23. novembra 1976. Povodom dvadesetogodišnjice njegove smrti, 1996. su njegovi posmrtni ostaci prenijeti u pariski Panteon, gdje počivaju velikani francuske istorije.
Francuska država je preuzela brigu o njegovoj intelektualnoj zaostavštini, a dugovi su vremenom regulisani na osnovu autorskih prava na njegova djela koja su nastavila da se štampaju širom svijeta.
Može se reći da je Malro za života zadužio književnost, a da mu se ona posthumno odužila.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA