STAV

Povjerenjce

U velikom spremanju društva i institucija u Crnoj Gori, odlučujući treba da bude glas i mišljenje građana
0 komentar(a)
SFRJ zastava, Foto: Shutterstock.com
SFRJ zastava, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 01.10.2016. 09:35h

Iz kolektivne ošamućenosti raspadom SFRJ, države koje se većina od nas sjeća po mnogo čemu dobrom, sluđenosti ratom u kome smo istovremeno učestvovali i ne učestvovali, iscrpljeni razarajućim čudovišnim sankcijama međunarodne zajednice, pokradeni hiperinflacijom, u velikom broju se grčevito uhvatismo za rep života koji promicaše ispred nas. Narod koji se u mutnoj bujici kolektivno hvata za plutajuću granu. E da bi se dočepali obale. Stali na čvrsto tlo. Udahnuli vazduh. I počeli da mislimo kako dalje i kuda. Golog života, praznih šaka. Sa povjerenjem i geslom „Nad(a) u Boga i u svoje ruke“.

Onda su ponuđeni razni programi za razvoj. Ako damo povjerenje i glas. Većinom dadosmo. Bog je daleko, ruke slabe i razdružene. Poslije je to početno dato povjerenje počelo da se podrazumijeva, a onda da se „obezbjeđuje“.

Političkim marketingom, novim političkim “proizvodima“. Kao na TV-šopu. Kad kupiš vidiš da nije baš tako kako je obećano. Pa opet i opet. A vrijeme ide, djeca rastu. Porasle su generacije koje ne vjeruju da je nekada bilo posla, da su postojala preduzeća koja su uplaćivala doprinose za penzije, za zdravstveno osiguranje, za izgradnju stanova, za solidarnu pomoć zaposlenima.

Generacije koje su naučene da je isplativo obrazovati se, raditi stručno i odgovorno, suditi po zakonu i objektivno, držati datu riječ, voditi računa o ugledu i obrazu i svom i tuđem, suočiše se sa pervertiranjem svih tih vrijednoti. A za četvrt stoljeća (trećina prosječnog ljudskog života), ostala je u Crnoj Gori jedna jedina konstanta. Vladajuća partija, poražavajuće ironičnog naziva u odnosu na stvarnost koju nam je nametnula.

Nakon toliko godina, nekako se ispostavilo, gle čuda, da se desilo, stvorilo, uvuklo, nekako zapatilo nepovjerenje u mnogo šta što DPS čini za sreću naroda. Naročito u način na koji se organizuju i odvijaju izbori.

Kao da nam poražavajući rezultati u svim oblastima - privredi, obrazovanju, zdravstvu, pravosuđu, bezbjednosti, porastu korupcije i kriminala, očigledni već najmanje deceniju, nijesu bili dovoljni da zaključimo da treba mnogo šta mijenjati. Da smjenjivost vlasti treba da se podrazumijeva. Da smo mi građani ti kojima, ko god bio izabran, vlast treba stalno da polaže račune. Da streca i strijepi od nezadovoljstva građana.

Da ne smije da ignoriše ni jednu primjedbu ni protest. Da se odgovornost nosilaca vlasti i javnih funkcija podrazumijeva. Da se ne mogu tući i hapsiti građani zato što saopštavaju svoje nezadovoljstvo politikom koja im ugrožava i standard i kvalitet života i bezbjednost i ustavna i zakonska prava, i...

Pošto je krajem januara 2016. dotadašnja Vlada Crne Gore zatražila da se glasa o njenom povjerenju i u Skupštini i isposlovala, a ne dobila, isto, došla je na stanovište da treba otvoriti dijalog „za vraćanje povjerenja u izborni proces“.

Tako je objelodanjeno poznato i očigledno: razarajuća paraliza društva nastala usled višegodišnjeg manipulisanja građanima i njihovom Ustavom zagarantovanom slobodnom voljom da biraju svoje predstavnike. Četvrtvjekovna nesmjenjivost vlasti omogućila je da se zapate brojne štetočine u društvu i opasni procesi. Sasvim uporedivo kao kada se ne čisti, provjetrava, sunča, sprema, pere, popravlja domaćinstvo i kuća.

Kvarova sve više, šteta sve veća sve do trenutka dok nam i sam opstanak u kući bude ugrožen. Dotle dovedosmo svoju zajedničku kuću Crnu Goru. Nesmjenjiva vlast sa svoje i mi trpeljivi građani sa svoje strane. Mnogima je, pogotovo mladima, penzionerima, mladim porodicama, posebno na sjeveru Crne Gore, opstanak doslovno ugrožen. U takvoj duboko tragičnoj situaciji počelo je, na brzinu, četiri mjeseca pred izbore, sijanje povjerenja. I očekivanje da nikne i izraste do izbora, poput čarobnog pasulja iz bajke.

Dijalog je u svakom društvu neophodan. Društvo u kome dijaloga nema je apsolutna vladavina. Čarobni štapić, pred izbore 2016, kao odgovor na huk građanskog nezadovoljstva, ponuđen je u vidu

„Vlade izbornog povjerenja“. Poštujem ljude iz opozicije koji su ušli u rizik da učine koliko se može za četiri mjeseca - da se kontrolišu institucije, birački spiskovi i slično. To je kao da u nevolji pomažete spasavanju ljudi, bez ikakve garancije po svoj život. Smatram i sada, kao što sam i sa skupštinske govornice saopštila, da izbore treba odložiti za najmanje tri mjeseca, da se koliko-toliko obezbijedi zakonitost i spriječe veće zloupotrebe.

Povjerenjce u izbore, ako je i klicu zametnulo, ipak nije čarobni pasulj. A do ploda ćemo sačekati još neko vrijeme. Vrijeme da povjerenjce izraste u povjerenje recipročno je brzini smjene sadašnje vlasti uspostavljanja načela suštinske odgovornosti za učinak provođene politike. U tom slučaju možemo očekivati nekoliko, za redom, kraćih mandata budućih Vlada. Jer, toliku opasnu zapuštenost zajedničke nam kuće, kao i kod svake kuće i domaćinstva, nije moguće srediti uz sve obaveze koje život nameće. A tokom toga spremanja očekivana su i mnoga znana i još neznana neprijatna iznenađenja.

Za neke dugove znamo. Da li i za sve? Za neke kvarove i nedostatke institucija znamo. Da li za sve? U velikom spremanju društva i institucija u Crnoj Gori, odlučujući treba da bude glas i mišljenje građana. Inicijativa o izmjeni Ustava kojom bi se razradilo načelo neposrednog odlučivanja kroz referendume, koju je Skupštini uputio prof. dr Dragan Hajduković podržana je od mnogih. Ukazuje na neophodnost aktiviranja građana da što više neposredno odlučuju, prije svega u svojim opštinama, o pitanjima bitnim za kvalitet života. Kad građani steknu samopouzdanje, da se stvarno pitaju i odlučuju, to će biti brana svakoj izbornoj manipulaciji koju smo imali na djelu prethodnih decenija.

Aktiviranje načela neposrednog odlučivanja kroz referendume, kao i uspostavljanje izbornog sistema da građanin bira ličnost, a ne partijsku listu, možda i budu sredstvo za brzi rast povjerenjca. U povjerenje i samopoštovanje. Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG i poslanica u Skupštini Crne Gore

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")