STAV

Pouke iz Rija

Pred crnogorskim sportom je veliki izazov - priprema za OI 2024. Zato je strategiju razvoja sporta u Crnoj Gori neophodno sačiniti za period 2016-2024. jer je to jedini razuman rok za realizaciju prijeko potrebnih aktivnosti i mjera
273 pregleda 2 komentar(a)
Olimpijada Crna Gora, Foto: Reuters
Olimpijada Crna Gora, Foto: Reuters
Ažurirano: 08.02.2019. 19:38h

Rio i pozicija  MOK-a nakon 2024. 

Otvaranje Ljetnjih olimpijskih igara pratili su bezbjednosni (organizovan kriminal), ekološki (opšta zagađenost, posebno dijela na kojima su se organizovala takmičenja u vodenim sportovima) i zdravstveni (zika virus) izazovi koji su doveli do obaranja tadašnje predsjednice Brazila i uveli zemlju u stanje duboke političke krize i recesije. Najupečatljivija fotografija nivoa organizacije Igara u Brazilu jesu prazna sjedišta tokom većine sportskih događaja.

Veliki dio odgovornosti snosi Međunarodni olimpijski komitet, koji je, kao rijetko koja kompanija, zaslijepljen enormnim profitom ostao bez adekvatne reakcije na eksploataciju radnika i preusmjeravanje državnih sredstava namijenjenih za zdravstvo i prosvjetu u budžet Igara. Konkretnije, MOK kroz model franšize prodaje domaćinstvo, pravo na emitovanje i sponzorske ugovore za Igre. Nadalje, MOK obavezuje grad-domaćina da sva finansijska prekoračenja pokrivaju poreski obveznici. Rio nije izuzetak. Primjeri poput devastacije sportske infrastrukture u Atini (OI 2004), relokacije više od milion ljudi u Pekingu (OI 2008) i optužbi za državno sponzorisani doping u Sočiju (OI 2014), uz manjak kandidatura za organizaciju ZOI i nedovoljno transparentan model dodjeljivanja organizacije Igara, sugeriše da MOK mora da promijeni model organizovanja manifestacija pod svojim okriljem. 

Jedna od preporuka (Curt Nicksch) ide u pravcu da MOK napusti postojeći model i samostalno preuzme odgovornost za organizaciju Ljetnjih/Zimskih igara uz stalnu i nekoliko privremenih (rezervnih) lokacija. U konačnici ovaj model,  pored  maksimizacije profita, podrazumijeva podizanje nivoa odgovornosti za očuvanje olimpijskog imidža. 

Međunarodni odnosi nikada nijesu bili dinamičniji, a politika svakako trasira i sportske tokove, na šta, između ostalog, upućuje problem na relaciji WADA - od vremena eskalacije krize na istoku Ukrajine. Sa druge strane, brojne inicijative kroz forum „sport u službi razvoja i promocije mira“, te uključivanje sporta kao elementa „kažnjavanja“ država članica UN (Rezolucija 757), pozicionarali su MOK kao izvanrednog igrača međunarodnih odnosa i otvorili mogućnost za nadogradnju postojećeg statusa u okviru UN. S prethodno navedenim, a polazeći od strateškog dokumenta MOK-a Olimpijska agenda 2020, stiče se utisak da je realnija opcija da u organizaciji manifestacije bude uključeno više lokacija, odnosno gradova-domaćina. Na taj način ne samo da se postiže finansijsko rasterećenje, već se stvaraju uslovi za ravnomjernu promociju sportova na programu OI i fundamentalnih vrijednosti - olimpizma.  

Američka (čitaj univerzitetska) izuzetnost 

Što se rezultatskog dijela Igara tiče, vrijedno je napomenuti da je školski sport po drugi put zaredom odnio prevagu u odnosu na klupski. Sportisti iz SAD su dominirali, ali ono što je interesantnije jeste da  od 213 američkih sportista koji su osvojili medalju, njih 85% studira ili je studiralo i takmičilo se okviru NCAA sistema. Kako ovaj rezultat nije slučajnost, pokazuje da su SAD već 70-ih godina prošlog vijeka pristupili temeljnoj reorganizaciji sporta: 

• depolitizovali sportsko-upravljačku strukturu; 

• profesionalizovali administrativno-ekspertski kadar; 

• uključili relevantne vaspitno-obrazovne, zdravstvene i naučno-istraživačke institucije u proces zaokruživanja sistema sporta; 

• razgraničili profesionalni (privredna djelatnost i tržišno orijentisan, a ne smije biti predmet državne pomoći-sufinansiranja) i amaterski sport (u kojem je poželjna državna podrška). 

• posebno od ovoga, promjenama su u nivo sportskih  struktura i procesa donošenja odluka direktno uključili sportiste i sportske radnike, bez kojih nije moguće donositi odluke od značaja za razvoj sporta (pogledati Title IX i Ted Stevens Olympic and Amateur Act). 

Pogled na  medalje i SPARC strategija Novog Zelanda Kada se uzme u obzir veličina zemlje, broj stanovnika i samim tim baza sportista, Grenada zauzima prvo mjesto sa jednom medaljom. U prvih deset zemalja, imamo Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku i Kosovo* iz regiona. Kada se ovim podacima pridruži BDP, analiza pokazuje da su u prve tri zemlje, pored Grenade, Tajvan i Jamajka. Iz regiona Srbija zauzima desetu poziciju. 

Od naprijed pomenutih zemalja, vrijedno je istaći primjer Novog Zelanda - zemlje sa manje od pet miliona stanovnika, što se u relevantnoj literaturi smatra „malom“ zemljom. Vrijedno je napomenuti da je glavnina finansijskih sredstava usmjerena na masovni (rekreativni i školski) sport, imajući u vidu njegov društveni, vaspitno-obrazovni i zdravstveni značaj. Pored prilično neoliberalnog ekonomskog koncepta koji je prihvaćen, država - javna uprava je direktno uključena u stvaranje neophodnih uslova za razvoj vrhunskog sporta kroz program „SPARC“, i to sa fokusom na „pametno“ ulaganje, tj. na ulaganje u one grane sporta koje su globalno prepoznate, a za koje je već uspostavljena određena baza/tradicija.

Pristupilo se analizi organizacione strukture krovnih sportskih organizacija (saveza) i nivoa stručne osposobljenosti sportskih radnika. Pristupom SSI (small-smart-innovative) donešena je odluka o prioritetnim sportovima kao i mjerama/aktivnostima koje je neophodno sprovesti.

Profesionalizacija administrativno-ekspertskog kadra i usavršavanje sportskih radnika bili su prvi zadaci na putu realizacije „SPARC“ strategije, uz primjenu preporuka o dobrom rukovođenju po uzoru na aktivnosti Australijanskog sportskog savjeta (ASC) za saveze u pogledu ograničavanja broja reizbora, depolitizacije, javnosti u finansijskom poslovanju i uključivanju svih činilaca sporta u procesu donošenja odluka. Ono što je posebno značajno jeste činjenica da je pomenuti pristup približio i otvorio sportski pokret za cijelo građanstvo, te je na taj način dodatno osnažio nacionalni/državni identitet. 

Crna Gora nakon Rija 2016.

Kao što se i očekivalo, nakon sticanja nezavisnosti koje je izazvalo bujicu pozitivnih emocija, i uz iskustva i znanje jugoslovenske škole sporta, ostvarena su izvanredna sportska postignuća. No, složena ekonomska situacija i nedostatak uokvirenog sistema, vrlo brzo su počeli ozbiljno da ugrožavaju razvoj ove oblasti od javnog interesa. 

Nesporno je da crnogorskim sportistkinjama i sportistima idu sve pohvale za nastup u Riju, posebno u dijelu zalaganja, odnosa i fer pleja. Problem leži u sistemu koji je neophodno osavremeniti. Od sticanja nezavisnosti, nadležnosti za razvoj takmičarskog sporta, kao što je stručno osposobljavanje (licenciranje trenera), prenijeti su na saveze, a nadležnost za kategorizaciju sportova i sportista (nedostaje i saveza) povjerena je COK-u. Kako strateškim dokumentom Vlade Crne Gore „NPRS“ nijesu definisani prioriteti, nije razgraničen profesionalni od amaterskog sporta, niti je stvoren jasan i, za međunarodne prilike, jedinstven model finansiranja, tako je onemogućena osnovna misija javne uprave kad je u pitanju razvoj sporta. Aktivnosti javne uprave su svedene na puko registrovanje sportskih subjekata i dodjelu sredstava. Važno je napomenuti da je javna uprava od sticanja nezavisnosti veoma izdašna u pogledu finansijske podrške sportu, ali, sa druge strane, samom sportskom pokretu nedostaje kako analiza tako i strategija kako treba razvijati pojedinu granu sporta. Takođe, nije jasno na koji način su inkorporirani temeljni dokumenti međunarodnog sportskog pokreta - Olimpijska povelja, Etički kodeks MOK-a, WADA kodeks, BUP principi dobrog rukovođenja, ASOIF preporuke, te statut CAS-a.

Domaćin Igara XXXII Olimpijade će se znati na 130. zasjedanju kongresa MOK-a. Najozbiljniji kandidati su Pariz i Los Anđeles. Vodeći se naprijed iznijetim, pred crnogorskim sportom je veliki izazov pripremiti se za Igre 2024.  U tom smislu, strategiju razvoja sporta u Crnoj Gori neophodno je sačiniti za period 2016-2024 kako je to jedini razuman rok za realizaciju prijeko potrebnih aktivnosti/mjera.

Konkretno, neophodno je:

• izraditi organizacionu shemu, postavljajući jasne odgovornosti za činioce u strukturi sporta (Uprava, lokalne samouprave, COK…), ali pokazati i nivo centralizacije, tj. nivo intervencionizma javnih vlasti u sistemu sporta;

• inkorporirati dijagnostički centar (centar za zdravstvenu zaštitu sportista) i centar za stručno osposobljavanje kadrova u sportu (u sadejstvu sa nadležnim visokoškolskim i zdravstvenim  institucijama) koji predstavljaju karike koje nedostaju sistemu sporta Crne Gore, a nezaobilazan su činilac svih savremenih sistema;

• primijeniti standarde zemalja članica EU u pogledu finansiranja sporta - usmjerenje na bazični sport;

• razgraničiti profesionalni i amaterski sport;

• definisati prioritete sporta u CG i pristupiti kategorizaciji sportista, sportova i saveza;

• depolitizovati rukovodstvenu strukturu sportskih organizacija vodeći se najvišim standardima dobrog rukovođenja i međunarodno obavezujućim normama;

• ograničiti na maksimum jedan uzastopni reizbor donosioca odluka; 

• kako su pomenuti nosioci sporta i naši najbolji ambasadori, uključiti sportiste i sportske radnike u proces donošenja odluka unutar sportskih organizacija; 

• obavezati sportski pokret na punu primjenu principa dobrog rukovođenja na osnovu preporuka EU, Savjeta Evrope, OECD i MOK-a.

Na kraju, osvrnuo bih se na komentare pojedinih predstavnika domaćih medija. Primjetne su bile negativne konotacije o Crnogorcima koji nastupaju za druge države, pritom se isti nijesu zapitali koji su razlozi zbog kojih pomenuti nastupaju za druge države, a nijesu samo finansijske prirode. Takođe, ne pominju se sportistkinje i sportisti koji nijesu Crnogorci (po rođenju) a igraju za Crnu Goru.

Slavljenje-priznavanje jednih i drugih bio bi građanski iskorak našeg društva. No, model „sportskog“ državljanstva nije novost u svijetu. Singapur i Katar su institucionalizovali sistem identifikacije talentovanih sportista koji mogu nastupati za njihove države, ali to svakako nije dobar put za Crnu Goru, uzimajući u obzir kulturno i sportsko nasljeđe i ne gubeći iz vida da je ostalo još mnogo posla na putu da se izgradi savremeno crnogorsko društvo. 

Autor je doktorand Njemačkog sportskog univerziteta u Kelnu

Preporučujemo za Vas