STAV

Rimovanje i krvave cokule

Sudeći po književnim nagradama dodijeljenim u Crnoj Gori tokom posljednjih dvadesetak godina, njena politička elita oscilira između podaništva ideji o srpskoj Sparti i očaranosti trenutno vladajućim diskursom crnogorstva od 24 karata kojim odiše post-referendumska divlja ljepotica
122 pregleda 7 komentar(a)
Oktoih, dobitnici nagrade, Foto: Filip Roganović
Oktoih, dobitnici nagrade, Foto: Filip Roganović
Ažurirano: 09.09.2016. 08:15h

Vrijedi podsjetiti na činjenicu da su sve nagrade koje su dodjeljivane u Crnoj Gori tokom posljednjih sedamdesetak godina imale značajnu političku dimenziju. Odluke o laureatima se nikada nijesu donosile nezavisno od politike. Nagrade su ogledalo države i njene politike, pa se njihova stvaralačka dimenzija ne može i ne smije odvajati od one političke. Ne treba gajiti iluzije da je situacija drugačija u nezavisnoj Crnoj Gori. Narativ o isključivoj primjeni kriterijuma iz oblasti umjetnosti, književnosti, linvistike, nauke, itd. u procesu selekcije laureata, koju neki kulturni radnici pokušavaju nametnuti, je šarena laža za naivne.

Ordenje sa zlatnim i srebrnim vijencima i lentama, plakete i statue su bile i ostale simboli moći političke elite koja ih je dodjeljivala i, u najvećem broju slučajeva, znak naklonosti te elite prema primaocima nagrada. Ovo važi, odnosno, pogotovo važi za književne nagrade, jer se njima sa zvaničnog nivoa definisao (i definise) kulturni prostor i funkcija pojedinačnih stvaralaca u njegovom kreiranju i promovisanju.

Trinaestojulska, Njegoševa, Ratkovićeva, ona kojom su završavane Pivske večeri poezije, kao i ona pljevaljske Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost su, pored književnih i umjetničkih atributa i mjerila koja sobom nose, bile (a neke i ostale) snažna manifestacija političkog diskursa koji vlada našim prostorima. One mogu biti zanimljiv indikator kako se vremenom mijenjao, ili pak ostajao nepromijenjen, taj politički diskurs. One takođe mogu da posluže kao relativno pouzdana alatka za praćenje varijacija u kvalitetu stvaralaštva koje je bivalo nagrađivano tokom decenija, te za procjenjivanje čvrstine sprege između politike i stvaralaštva u Crnoj Gori.

Sudeći po književnim nagradama dodijeljenim u Crnoj Gori tokom posljednjih dvadesetak godina, njena politička elita oscilira između podaništva ideji o srpskoj Sparti i očaranosti trenutno vladajućim diskursom crnogorstva od 24 karata kojim odiše post-referendumska divlja ljepotica. Ona (i elita i divlja jlepotica) je bila i ostala razapeta između dva pola nacionalističkog magneta: srpskog i crnogorskog. Sadašnja, odnosno, dugogodišnja vlast u Crnoj Gori se još uvijek ljuljuška na tim grančicama dva nacionalizma koji se međusobno podstiču i sladostrasno pitaju sopstvenim iznutricama.

Stoga, izražavati bilo kakvu zastitničku rezervu prema trenutnom ministru za kulturu i moliti ga da podrži ono što je zločesto nazvano “lokalnom inicijativom” može biti viđeno kao politikanstvo. Takva molba može biti interpretirana i kao namjerno prenebregavanje činjenice da vladajuća politička elita ima odlučujući uticaj na dodjeljivanje nagrada, književnih i drugih, te se ona, ili neki njen dio (zdravi dio??) treba abolirati od bilo kakve odgovornosti. Trenutni ministar kulture je integralni dio elite koja je i do sada dodjeljivala nagrade raznim političkim mračnjacima. Činjenica da svaki od tih dobitnika nije iskoračio na svečanu binu u, kako je pisao Husein Basić, u “krvavim vojničkim cokulama” kao što je to uradio osuđeni ratni zločinac, Radovana Karadžić, ne može biti opravdanje za zatvaranje očiju pred strukturnim problemom s kojim smo danas suočeni.

Šta reći o dobitnicima nagrada koji nijesu obuvali poslovične krvave vojničke cokule, ali su svojim glasom i perom dali zamah svim krvavim vojničkim cokulama što su gazile po počivšoj nam zajedničkoj drzavi? Šta uraditi sa nagradom koja je data Dobrici Ćosiću i Matiji Bećkoviću? Imaju li njihovo stvaralaštvo i njihov javni angažman ikakve veze sa zločinima za koje je osuđen Radovan Karadžić? Da li i njima treba oduzeti nagrade, ili je presuda međunarodnog suda jedina tačka u kojoj se poziva na oduzimanje nagrade? Da li ratni huškači i zločinci nama postaju nepodnošljivi tek kada ih međunarodni sud obilježi kao krivce? Šta to govori o nama i našoj spremnosti da prepoznamo i distanciramo se od zločinaca u nasim redovima?

Preporučujemo za Vas