PISMA UREDNIKU

U zdravom tijelu zdrav duh

Svojom voljom i željom, bar mislim da ste se tako opredijelili za taj poziv kao posao ili lično zadovoljstvo, tu ste da prenesete dobre vibracije na sve one koji se nalaze oko vas u salama, teretanma, vježbaonicama
236 pregleda 0 komentar(a)
Žena, vježba, Foto: Shutterstock
Žena, vježba, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 05.09.2016. 09:36h

Poštovani treneri,

Koliko puta ste se u životu zapitali kako je nekome ko je zaljubljenik u sport i rekreaciju a to mu se prekine? Možda biste baš vi mogli, odnosno smogli snage, da pomognete takvim ljudima, odnosno pacijentima?

Svojom voljom i željom, bar mislim da ste se tako opredijelili za taj poziv kao posao ili lično zadovoljstvo, tu ste da prenesete dobre vibracije na sve one koji se nalaze oko vas u salama, teretanma, vježbaonicama...

Lijepo je vidjeti sve te moćne sprave, a svaka ima svoju namjenu. Upravo tako anatomija jednog čovjeka nalaže i kaže - u zdravom tijelu zdrav duh.

I sami znate koliko je potrebno volje, želje, truda i rada na sebi da bi se uspostavila harmonija duha i tijela, pa da organizam radi kao sat. Neminovni su trenutni uslovi života i rada koji habaju naše tijelo i duše. Ali, život je nekom majka, a nekom maćeha i u tren se preokrene, pa čovjek posustaje, pada, tone.... Ili se grčevito bori za goli život, ispliva uz malo sreće i ostane živ.

Šta mislite kako je oboljeti od karcinoma bilo koje vrste? Kako je boriti se protiv te pošasti? Kakvu taktiku primijeniti, kolika minutaža treba za jednu rundu, dvije, tri... Koliko doza straha, kapljica znoja, iscijediti od bolova nakon hemoterapija, zračenja, neprospavanih noći i pitanja ima li ovoj muci kraja... Gledati još nesrećnih oko sebe, sa brojevima i uvijek istom pričom ljekara, kao šablonski rad.

Sa pravom pišem o ovome jer sam i sama prošla kroz pakao bolesti, izborila se svojom voljom, vjerom u sebe i vojničkom disciplinom, evo već 5 godina. I još se borim. Trenirala sam svoj um, duh i tijelo da ga vratim u normalu koliko se može. A pitam se šta je sa onim ženama koje su iz ove priče, a ima ih dosta, koje se ne umiju snaći, ne znajući šta da rade, kako dalje, šta je poenta ishrane, kakav vid rekreacije, treniniga mogu upražnjavati... Kakva će biti reakcija svih onih koji su im u bliskom i širem okruženju?

Još ne izlazimo iz kružnog toka, a život nije baš tako lak - kada se ovako nešto desi ostaje da se čovjek bori i snalazi kako zna i umije.

Priče kreću u oktobru (ili nebitno, opet je neki datum) a što je sa onim preostalim danima u godini. Znate li kako se borim? Sama, najvećim dijelom. Hvala eminentnom ljekaru na uspješnoj operaciji. Poslušala sam njegov savjet, a poslije sam se pretvorila u uvo. Uvo koje kao radar osluškuje šta to moje tijelo i organizam traži, šta ga boli, šta mu prija, a šta ne. Poslije 7 mjeseci paklene terapije vratila sam se na trening i odradila da vidim koliko je ostalo snage u meni. Bila sam zadovoljna.

Ali vremenom terapija ostavlja pečat. Više ništa nije isto. Niko tada ne pita koliko je takvih kao što sam ja, uskraćenih, jer niko ne želi da sluša a kamoli prilagođava ili organizuje treninge i pomogne svima onima koji bi to htjeli i makar malo olakšali svoje dalje bitisanje. A znate li šta je najveći spas? Upravo vježbanje, cirkulacija, pravilno disanje, taj čuveni udah, izdah, izbacivanje svih jada i muka iz sebe.

Koliko žena ostanu trajni invalidi, nenadno i ne svojom voljom, jer bolest ne bira! Koliko njih ne može podići ruku poslije operacije dojke, jer imaju otoke, čija limfa i krvotok ne rade kako treba! Koga briga?

Zar je samo bitna članarina, jer kako kažu - zdrav bolesnom ne vjeruje. Nije život stao ako dođe bolest. Dođe i prođe, nestane. Ne može svako biti sporista, ali pravi sportista treba da razmišlja malo o ovim stvarima, jer, nažalost, uzele su bolesti maha, pa je ljudski misliti i o ovima ovakvima. Nije ništa teško, treba pokrenuti akciju, na neki način edukovati sve one koji su prošli muku, jer se mnogi na žalost se predaju, bolest ih odnese...

Svugdje u civilizovanom svijetu postoje edukovani fizijatri, psiholozi, treneri i centri koji pružaju usluge na radost svih onih koji mogu svoj život učiniti podnošljijim i svakako uspjeti povratiti ono najvažnije - zdravlje i snagu za dalje.

Ovo pišem bez ikakvih loših namjera, naprotiv - prihvatite ovo kao jedan dobronamjeran predlog upravo iz poštovanja prema vama i vašem radu, a lično znam koliko je potrebno za sve to što radite.

Jer, na kraju, da nije onih koji vole sport i rekreaciju ne bi bilo niti svih tih čudesnih sprava i teretana, fitnes centara, niti vas trenera.

U nadi da će se makar jedno od vas pokrenuti i dobro razmisliti o ovome šta je napisano, ja se u svoje ime zahvaljujem i nadam se da ćete biti još bolji prema sebi i onima oko vas, jer kažu da je život skup naših odluka. Ako donosite pamentne odluke, sreća će vam se osmjehnuti. Ali ako donesete pogrešnu, ko zna šta vas čeka.... Naša sudbina je ipak unaprijed određena. Možemo samo da se nadamo da imamo snage da izdržimo ono što nam je priredila i preživimo i nastavimo dalje.

Suzana Jovićević, sa velikim sportskim srcem