Pravda je spora ali dostižna. Teško da je u tu maksimu vjerovao, ili pitanje je da li je o pravdi za svoju porodicu, ime, dinastiju, tada uopšte razmišljao, francuski student Nikola II Petrović Njegoš, kada se u ljeto 1967, sa ruksakom na leđima, pojavio na Cetinju. Zatečen impresivnim dočekom tridesetak stanovnika, gospode u najljepšim odijelima, Nikola je, prvi put u životu, još na sjajnom francuskom, čuo oslovljavanje: Vaše visočanstvo. Većina je plakala, dodirivali su počasnog gosta da se uvjere da je mladi kraljević među njima, da su se pet decenija ranije, prognani i poniženi Petrovići, te 1967, vratili kući. Nikola je bio ganut, zbunjen, a onda srećan. Iako je sve bilo spontano i bez bilo kakvog pokroviteljstva državnih ili opštinskih vlasti, znao se protokol. Mladom princu je rečeno da će praunuk kralja spavati u kući praunuke posljednjeg kapetana kraljevih perjanika. Tako je i bilo. Prostrana soba, glavna u toj kući, samo za njega, studenta arhitekture iz Pariza. Kada se pred zoru ustao i krenuo ka vratima - nije mogao da ih otvori. Nakon više pokušaja, diskretno je pokucao i vrata su se otvorila. Ispred njega je stajala perjanička praunuka, pored nje stolica. Rekla mu je na francuskom - moja dužnost je bila da večeras čuvam kralja.
Ni prenos posmrtnih ostatatka kralja i kraljice 1989, ni veličanstveno Bijenale kojim je prijestolonasljednik prkosio dolazećem ratu i bezumlju, ni njegova promocija najljepšeg lica Crne Gore tokom decenija, ni njegova djeca i unučad, naši mali kraljevići, ništa od svega toga nije bilo dovoljno prethodnom režimu MĐ i DPS-a da vrate Petroviće u Crnu Goru. Čak je i Zakon iz 2011, koji su proteklih sedmica branili zbog "nasilne aneksije", donijet mimo volje njihovog vođe! Zahvaljujući tadašnjem premijeru Lukšiću i šefu parlamenta Krivokapiću. DPS je tako dvije decenije držao princa Nikolu i Petroviće u izbjegličkom statusu. Ispada da su ih tretirali malo bolje nego Karađorđevići 1918. Za njih je Milo bio kralj, što će im Petrovići.
Ali kakva ironija - DPS nepravdu prema dinastiji sada je ispravio Mandić. Bravo, Andrija. I zato ovih dana plaća cijenu. Očekivano, jer hrabrost se nikome ne prašta, zato je lako biti kukavica.
Mandić je završio tamo gdje, doskora, ni u košmarnim snovima nije mogao sebe da vidi. Na naslovnicama antisrpskih tabloida koji, zajedno sa doskorašnjim AM, skoro četiri decenije tretiraju Srbe kao antievropsku pariju, malu Rusiju, kojoj umjesto slobode, demokratije i blagostanja, treba samo veliki vođa i čvrsta ruka! Ta, najveća tragedija u istoriji Srba, najavljena još daleke 1991. kada je na nekim izborima u Rakovici, gorostasni Borislav Pekić izgubio od udbaškog žbira Vojislava Šešelja. Od tada su najbolji i najmudriji Srbi postali ustaše i izdajnici, a najgori i najnemoralniji - vođe i uzdanice. AM je tri i po decenije bio na pogrešnoj strani, sada se dohvatio one prave. I ne misli da je ispusti.
Valjda sada i sam Andrija, kao i članovi njegove familije, shvataju da su se bezrazložno žestili i čupali ruse kose kada sam im prije godinu i po najavio ovakav epilog, provokativnm i metaforičnim naslovom - Mrš Mandiću, bedniče i ustašo. Tada je Andrija bio na pozicijama politike "Vučić bez alternative", koja je u svakom kritičaru režima u Beogradu, od evroposlanika Šidera, preko hrvatskog socijaldemokrate Picule, do opozicionara Đilasa i Bjelogrlića, lijepila etiketu ustaše i antisrbina. Mrš Picula, ustašo smrdljivi, bio je i ostao model komuniciranja aktuelnog srpskog autokrate i njegove posluge - političke, propagandne, intelektualne. Zar sam bolje i slikovitije mogao opisati šefu parlamenta šta ga čeka prvi dan nakon što odluči da siđe sa pomahnitalog voza i raskine sa antisrpskom politikom koja je od Srba napravila evropski slučaj i problem. Zar je bilo ubjedljivijeg načina nego da njega samog stavim u takav kontekst?! Dakle, preporođeni i reformisani Mandić, zakleti Evropljanin, crnogorski pomiritelj, pobjednik a ne gubitnik, u naslovu Vučićevih informera i borbi, zauzima mjesto Picule i onda naslov glasi: Mrš Mandiću, ustašo i bedniče.
Nije još baš tako, ali i to ćemo gledati u mjesecima koji slijede. Ako Mandić ne odustane. Odnosno ako ne poklekne kao 2008, kada je čak razmišljao da bi za Srbe koje predstavlja bilo ljekovito da se stranka zove samo Nova demokratija, bez prefiksa srpska. Ipak, sada iz pozicije vlasti ima više šansi da preživi. Zato ovih dana hrabri i sebe i svoju stranku kako "imaju dovoljno jaka pleća da mogu nositi i tako jeftine kampanje". Ali i priznaje da nije prijatno čitati naslove tipa: Mandić i NSD nadhrvatili Hrvate, Stid i bruka žive dovijeka, Za Mandića Srbija okupator, Andrija krenuo Milovim stopama… Ili slušati uživo uključenja na Informeru, Prvoj i Pinku, nekog Dajkovića koji nariče za bratom Brutom, onda drugog pipuna (Milana K.) kako poručuje Andriji da Srbi nijesu Kurdi, dok njihov gospodar AV slavi one koji nijesu glasali Za. "Ne zanima me ko je glasao Za, znam ko nije, ni Milan ni niko iz njegove stranke. Milan je častan čovek"…
Djeluje dakle da je Mandić, nakon tri i po decenije horskog pjevanja u antisrpskom orkestru, koji je pravdu, ljudskost, znanje i evropejstvo proglasio za neprijatelje Srbije i Srba, odlučio da kaže zbogom braćo. Kao da je digao ruke od svih lojalista koji brane srpski svet parolom "Vučić nema alternativu". Nalik onome kako je 1997. Momir branio Jugoslaviju sa usklikom "Milošević nema alternativu". Silaskom sa broda ludaka, Mandić cementira politički put koji će ga na kraju karijere odvesti u penziju kao pobjednika, Evropljanina i pomiritelja. Zato lider NSD-a može relaksirano da čeka izbore 2027. I nakon njih on će biti jedan od stožera vlasti. Pitanje je samo da li ostaje spiker ili će biti premijer.
Najveće zasluge za takav mogući epilog, pripadaju ovakvom DPS-u. Starom, oronulom, zarobljenom, Milovom. Brojni su primjeri, ali sada smo kod Petrovića. Umjesto da prije par mjeseci, kada je prvi put inovirani Zakon o dinastiji stavljen na dnevni red, izađu i kažu ono što je Mandić rekao prije par dana - da je taj Zakon najmanje što dugujemo našoj najvećoj dinastiji i najznačjnijoj porodici. Umjesto da kažu kako se tim inoviranim Zakonom ispravlja nepravda učinjena Petrovićima i makar simbolično ublažava njihova 110 godina trajuća patnja i progon - Milovci i njihovi sateliti su nešto trabunjali o tome piše li u Zakonu nasilna aneksija ili samo aneksija. Umjesto da Živković ustane u Skupštini i lično se izvini princu Nikoli za sve ono što su im Milo, Đaga i saborci priredili u svoj vakat, on je pozvao na bojkot. Da ni taj prvi put, ni prije neki dan, drugi put, ne budu u Skupštini, u istorijskom momentu kada se ispravlja dio nepravde prema kraljevskoj dinastiji.
Ostavili su tu priliku Mandiću. I on je znalački iskoristio. A DPS je završio u zagrljaju sa SNP-om, što ne čudi jer im je SK zajedničko ideološko ishodište. A komunjarama je kralj i dalje klasni neprijatelj. AM je djelimično u pravu i za Karađorđeviće. Prvo neki njihov potomak treba da se izvini, ili makar kaže da mu je žao zbog sloma i brisanja crnogorskog kralja i države 1918, a onda da im se učini neka finansijska kompenzacija, vrijedna koliko i ta vila Topliš. Na kraju, u CG kao i u bilo kojoj drugoj evropskoj državi, nema mjesta za dvije dinastije, time ni za dvije rezidencije. A Mandić zna koja je naša.
Otac princa Nikole, Mihailo Petrović Njegoš, postao je prijestolonasljednik Crne Gore sa 13 godina (1921) po želji svog đeda, kralja Nikole I. Ta kruna, bez prijestola, obilježiće mu život i od kraljevića napraviti prosjaka. Kada su mu talijanski okupatori 1941. ponudili prijesto, princ Mihailo je odgovorio: "S ogromnom radošću primam što mi je dosuđeno. Sloboda i počasti ne bi mi bili nikakva naknada za sramotu što sam izdao svoju zemlju". Završio je onda u nacističkom logoru. To odbijanje krune nije mu oprostila ni tada već bivša supruga Natalija Konstantinović, unuka mlađeg brata Miloša Obrenovića. Iako su jedno vrijeme živjeli u Neju, nadomak Pariza, na kilometar udaljenosti, Natalija nikada nije posjetila porodicu svog sina niti je ikad ugostila svog unuka Nikolu. Umrla je 1950. kada je mali kraljević Nikola imao šest godina, ali unuk nikad nije imao priliku da upozna svoju baku. Tih godina i Tito se sjetio Mihaila, ponudio mu je da iz Pariza dođe u Beograd i organizuje neki departman jugoslovenske diplomatije. Ali Mihailo je brzo pokazao kako je ne samo antifašista, već i antikomunista. Napustio je Titovu službu i vratio se u Pariz. Živio je sam i siromašan narednih tri i po decenije. Ostavljen i zaboravljen od svih. Zajedno sa dinastijom Petrovića.
Najnovijim Zakonom se konačno udaraju temelji da se Petrovići iz stoljetnog izgnanstva vrate svojoj kući, u dvorac na Kruševcu, gdje je princ Mihailo i rođen. Andrija je osjetio taj momenat, Milo nije. Ni Mašan od šefa države. Bravo, Mandiću. Vidiš da možeš kad hoćeš.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
