Igrali su Briječani, Satkulani, Tećijani, Dračani, romantičan fudbal, po sokacima, avlijama i poljanama starovaroškim; u početku s krpenjačama, a kasnije „pravim“ loptama. Krpenjače su pravili od krpa, djelova iznošenih odjevnih predmeta... Sve se to strpa u neku čvršću čarapu, tako da se dobije nešto okruglasto, nalik na loptu. Bile su to one poratne godine, oskudne ali poletne; pokatkad prožete megalomanskim projektima. Aktuelno bješe isušenje Skadarskog jezera; zapjevaše Titograđani: Od Rumije pa do Zete/traktori će da polete… /Oćemo li moj nevene/na skadarsko isušenje…
Ulicom, prema negdanjem aerodromu na obodu Stare Varoši, već od Doma JNA śede na kiljanima đevojke titogradske.
Grad na Ribnici i Morači, iznjedrio niz dobrih fudbalera. Oduševljavali su svojevremeno igrači Budućnosti, fudbalski boemi, Kaplan Mustagrudić i Peko Methadžović. Oba vrijedne zanatlije; Kaplan tapetar u Vučedolskoj, a Peko krojač, u svojoj radnji na ćošku ulica Miljana Vukova i Balšića. Šio je vrhunska odijela. Porodičnu tradiciju uspješno je nastavio Pekov sin Enver, zvani Ćoko.
Ibrahim Peko Methadžović bio je centarhalf, jedan od najboljih crnogorskih odbrambenih igrača.
“Nije se znalo gdje je Peko bio bolji, da li u vazduhu, u igri glavom ili u startovima po zemlji”, tvrdi u svojoj zanimljivoj knjizi Bi mu ga, Lazo Radović, fudbalski as Budućnosti, Partizana, holandskog PSV-a, grčke Trikale…
Ćoko se sjeća stabla šljive u avliji porodične kuće u Kiš-mali.
- Peko je jednu pogodnu granu te šljive obmotao starom robom, zatim bi gotovo svakodnevno vježbao, skakao, dotičući glavom granu, kao da udara loptu - veli Ćoko.
Pred utakmicu sa zagrebačkim Dinamom, tadašnji trener Budućnosti Vojin Božović, izuzetno zaslužan za mnoge uspjehe kluba, upozorava svoje igrače da u Dinamu ima odličnih fudbalera, reprezentativaca, kao što su Horvat, Crnković, Čonč, Lipošinović, Jerković… Nema slabog mjesta, pa opasnost po gol Budućnosti prijeti sa svake strane.
Peko sluša priču trenera; odjednom ustade.
- A ljetu li oni, Vojine? - upita Peko.
- Ne, Peko! - odgovori Vojin. - E, pa, onda i mi možemo trčati ka’ i oni, Vojine! - reče Peko.
Budućnost je tada pobijedila Dinamo. Ceno Tuzović je zabilježio da je legendarni zagrebački reporter Mladen Delić, vidjevši favorizovani Dinamo na koljenima, u radijskom prenosu uskliknuo: “Budućnost je momčad budućnosti!”
S proljeća 1957. poslije dvadeset godina igranja, Peko Methadžović je završio fudbalsku karijeru. Na skromnoj svečanosti, na terenu stadiona Budućnosti, klub mu je uručio poklon: buket cvijeća i radio-aparat!
Među najboljim titogradskim fudbalerima bio je Vučina Vasović. Nekoliko godina u Budućnosti je igrao lijevo krilo, ali je rano prekinuo s fudbalom; završio Pravni fakultet, doktorirao i postao univerzitetski profesor.
- Vučina i Lazo mogli su na utakmici, loptom, igrajući glavama, da stignu od gola do gola - sjeća se Briječanin, Ratko Rogošić.
Igralo se srcem, za boje kluba, za svoj grad.
- Fudbal smo usavršavali po mahalama starovaroškim, a zatim bi, gotovo s ulice, dolazili u Budućnost, pravu instituciju u onoj, Titovoj Jugoslaviji - priča mi Milan Rogošić.
Mnogi su bili u dilemi, ko je bolji, Vučina Vasović ili Dragoslav Šekularac, tadašnja zvijezda Crvene zvezde. A Šeki potiče iz gornjoselskih Kurikuća, 15-ak kilometara od Berana. Davnog ljeta jednog, dolazio je u postojbinu i kraj Šiškog jezera zaigrao lopte. Zakačio se s nekom čobančadi koja su ga umalo pretukla.
Na kišnoj, blatnjavoj utakmici, u Titogradu, Šekularac je oštro startovao i slomio nogu mladom, veoma talentovanom centarhalfu Budućnosti, Branku Baderu Radonjiću, koji je došao iz ivangradskog Radničkog. Radonjić više nije igrao fudbal. Navijači su bili ogorčeni. I kad bi Zvezda gostovala u Titogradu, uz Šekularca se, tokom šetnje gradom, nalazio bokser Dano Radunović.
Bilo je u Titogradu izvanrednih fudbalera, poniklih u Staroj Varoši. Lazo Radović je jedan od njih. Idol navijača, sjajan igrač i čovjek. Oko njega su se otimali beogradski Partizan i zagrebački Dinamo. Opredijelio se za Partizan, iako mu je Dinamo nudio bolje uslove. Presudnu ulogu, očigledno, imao je njegov rođak, Starovarošanin, potpukovnik Udbe, Gojko Radović, narodni heroj, brat Marka Radovića, takođe narodnog heroja, po kome je nosila ime Industrija namještaja i stolarije u Titogradu.
Još od djetinjstva poznavao sam divnog Gojka Radovića, njegovu suprugu Vjeru, s Drača. Bili smo na Cetinju komšije, a kasnije i u Titogradu; oni u Novaka Miloševa 34, ja u Balšića 2. Dome! Dome… Zborila je Vjera. Često bi moju majku, Danicu, obradovala podgoričkim specijalitetom, krapom u orizu, sa suvim šljivama…
Jednom prilikom, krajem pedesetih, naišao Gojko Radović u novom, blistavom, crnom, “mercedesu 180”. Za ono vrijeme čudo tehnike! Vrzmamo se oko auta. Lazo Radović sijeda u “mercedes” i veli:
- E, ovo imati, pa umrijeti!
Gojko se okrenu prema meni i uz osmjeh reče:
- Ovo imati, pa živjeti, a Slobo?!
U novinarstvu, činjenice su neumoljive. Najuspješniji podgorički i crnogorski fudbaler je Peđa Mijatović! Igrao je u najvećem klubu na svijetu, Real Madridu, i bio direktor tog kluba.
Preko toga nema! Bar zasad.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
