Šta je etika? Nauka o moralu, ok, ali šta je moral?Ima li ga, gdje, koliko, treba li nam, čemu služi... Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju šta je dobro, a šta zlo. Zavisno od sredine i tradicije, razlikuju se i moralna načela. Jedna načela su u demokratskim i civilizovanim društvima, a druga u neslobodnim i zaostalim.
U (divljem) životinjskom svijetu nema mjesta za etiku - postoji samo zakon opstanka i pravilo jačega. Po tome bi etika trebala da razdvaja ljude od životinja, iako isti zakon i pravilo (opstanka i jačega) važe i među ljudima, ali na drugačijim osnovama.
Kada je opstanak na vlasti u pitanju tu i nema etike - sva sredstva su dozvoljena, a ako propadne nasilno preuzimanje vlasti (kao nedavno u Turskoj) slijedi odmazda, takođe bez puno etike, uglavnom nemilosrdna.
Možda i najdrastičniji primjer neetičnosti jeste ono čuveno Makijavelijevo: cilj opravdava sva sredstva, ili danas češće korišćeno: cilj ne bira sredstvo. Posebno ako se i bukvalno shvati i dosljedno primjenjuje.
Ali i pored svega, opet se nameće pitanje: ima li etika smisla? Da li je etika luksuz? Možemo li biti etični samo kad nam zatreba i kad nam je zgodno, a neetični kad smo primorani? Što će nam etičnost na kraju krajeva, ako nas sputava i ometa u ostvarenju nekog cilja? Kao i ljepota radi ljepote, umjetnost radi umjetnosti, tako i etika radi etike, nema upotrebnu vrijednost, pa tako ni puno smisla, reklo bi se naizgled. A da li je tako?
Zašto nam je onda potrebno da budemo ljudi? Zašto ne bismo bili zvijeri, lakše je za opstanak, brže se dolazi do cilja, bez osjećaja savjesti i krivice...
Najdrastičniji primjer nedostatka etike, a radi postizanja cilja, jeste bez sumnje terorizam, uz stradanje nedužnih ljudi. Primjer kada svijet koji počiva na postulatima etičnosti gubi bitku (ne i rat) u eskalaciji nasilja. Kako se etičnošću suprostaviti neetičnosti? Da li daljim i još snažnijim bombardorvanjem terorističkih uporišta u kojima stradaju čitavi gradovi, bolnice i takođe - nevini ljudi? Onda ubijanjima neće biti kraja, a ni krizama, od ekonomskih do vrijednosnih i etičnih. I zato je najveća opasnost za svijet i budućnost dalje urušavanje vrijednosnih i etičkih načela, a najveću odgovornost i rizik nose ljudi na vlasti u najvećim svjetskim silama.
Šta kad neko kome očito fali etike postavi uslove, ili ocjenjuje etičnost i pravičnost onih kojima etike ne fali? Šta kad je sistem korumpiran, u osnovi, a njegove institucije i pojedinci treba da funkcionišu u skladu sa zakonom, i na principima etičnosti?
''Prema zakonu čovjek je kriv ukoliko naruši prava drugih ljudi. Prema etici on je kriv ukoliko samo pomisli da to učini’’, pisao je Imanuel Kant. Takođe i: ‘’Nije neophodno da čim živim, živim sretno, ali je neophodno da čim živim, živim časno''.
Razlika između etike i morala je vrlo bitna, govorio je pokojni srpski premijer Zoran Đinđić: “Ono što je dobro za jedan narod je etika. Moral je pitanje namera, da ja kažem - ja mislim da je to dobro i ja ću to da radim, jer su moji motivi dobri. Za to što će se na kraju desiti katastrofa, ja nisam kriv, ja sam to uradio iz dobrih namera. Ja to prezirem. Mislim da je to izgovor slabijih. Mene ne interesuju namere. Mene interesuju posledice. Svako ima dobre namere i mislim da je to stvar pristojnosti. Ja nemam nameru da diskutujem o nečijim namerama. Podrazumevam da svako ima dobre namere. Ali to je toliko trivijalno, da me ne interesuje. Mene interesuje šta sledi iz toga. Ako ne sledi neka posledica koja je korisna za mene, dobre namere me ne interesuju. Etiku dobrih namera trebalo bi da zamenimo etikom odgovornosti za posledice”.
Ipak, ono što je učinio srpski profesor Miloš Đurić zabilježeno je kao primjer etičnosti, za uzor budućim generacijama. Za vrijeme II svjetskog rata odbio da potpiše Apel srpskom narodu, od 13. avgusta 1941., koji je pozivao na red i poslušnost okupatoru, odnosno da je dužnost "svakog pravog srpskog rodoljuba da svim silama nastoji da se onemoguće paklene namere komunističkih zločinaca". Kada je Miloš N. Đurić, ušavši u dvoranu Kolarčevog univerziteta, vidio da se potpisuje apel, krenuo je prema izlazu. Tada mu je jedan kompozitor i dirigent rekao "Ne beži, Miloše" i/ili "Vi se igrate glavom, gospodine Đuriću! Nemci vam to neće zaboraviti". Na to mu je Profesor uzvratio riječima koje će postati simbol dosljednosti u etičkom stavu: "Lako je tebi, ti u diple sviraš, a ja svojim studentima etiku predajem." Profesora je okupatorska vlast penzionisala 1942, a na fakultet se vratio poslije oslobođenja.
Jedan lijep primjer etičnosti je i kada vlast omogući da svi ljudi mogu da rade i žive od svog rada. I da ih vlast ne ucjenjuje političkom (ne)podobnošću i pripadnošću za zaposlenje. I da svako može slobodno da glasa bez straha da će izgubiti posao. Nema suštinske, prave demokratije bez toga. I nema slobodnih izbora bez toga.
Ovo podsjećanje na etičnost završiću citatom Duška Radovića: ‘’Ničega se drugi ljudi ne plaše kao nečije hrabrosti da bude onakav kakav jeste’’. Ja ću samo dodati: za svoju slobodu se morate sami izboriti ali slobodu vam nikad neće oprostiti.
Bonus video:
