SVIJET U RIJEČIMA

Strategija svrake

Danas svi zavjerenički ćute i fingiraju želju za pomirenjem
68 pregleda 1 komentar(a)
kolumna, pisanje, Foto: Shutterstock
kolumna, pisanje, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 09.02.2019. 11:25h

Proteklih decenija su malobrojni antiratni aktivisti i intelektualci pisali i govorili da je pravno procesuiranje ratnih zločina iz 1990-tih centralno pitanje poslijeratnog razvoja Crne Gore. I potpisnik ovih redova je dao doprinos nastaku tog opusa. Naš napor da se imenuju zločinci i da se jasno definiše državna politika iz tog perioda koja je omogućila, i često pospješivala činjenje zločina, je ostao bez konkretnih rezultata. Pravda nije zadovoljena i za to odgovornost snosimo svi mi koji smo na različite načine i u različitoj mjeri učestvovali u kreiranju okvira za aboliciju zla.

Neki su to činili tvrdeći da se “branio goloruki narod” i da tu nema šta da se zamjera, da Crna Gora nije bila u ratu, da su zločine počinili pojedinci koji su izmakli kontroli, da su naređenja stizala sa adresa izvan Crne Gore... Drugi su bježali od utvrđivanja političke odgovornosti crnogorske elite, kao poslovični đavo od poslovičnog krsta. Treći su sve tretirali kao NVO istrazivački projekat koji je važan samo dok se ne potroši tzv. grant.

Vlast je započete sudske procese dovodila do nivoa farse i okončavala ih oslobađajućim presudama. Time je iznova dehumanizovala žrtve i falsifikovala karakter dešavanja iz bliske prošlosti. Svi su, gotovo bez izuzetka, nastojali da profitiraju (politički ili materijalno) na priči o pomirenju i suočavanju s prošlošću.

Rijetki su bili oni koji su željeli da se suoče s istinom: zločine su počinili naši sugrađani, poznanici i prijatelji jer su država i njena tadašnja vlast takva nepočinstva tretirali i promovisli kao vrhunski patriotski čin. Danas svi zavjerenički ćute i fingiraju želju za pomirenjem.

Narativ o nepostojanju političke volje da se ovi procesi okončaju se odavno pretvorio u alatku za sakupljanje političkih poena i pritisak na vladajuću elitu čim ona malo iskorači sa staze zacrtane u kancelarijama State Department-a. Priča o pomirenju je postala svojevrsni politički “sigurni glas” za one na vlasti, ali i za međunarodne partnere koji pružaju “dobre usluge.”

Najnovija u nizu “dobrih usluga” je obuka o tzv. Strategiji za istraživanje ratnih zločina. Unaprijeđivanje pravosudnih kapaciteta za rad na ratnim zločinima predstavlja još jednu u nizu ispraznih ali zvučnih političko-pravnih sponzoruša.

Obuka je započela briljantnim uvodom visokopoštovane ambasadorke SAD-a, koja je (sudeći po novinskim izvještajima) pokazala zavidno nizak nivo poznavanja materije o pomirenju, ali i veliku spremnost da priču o odgovornosti za ratne zločine udalji od crnogorske vladajuće elite, te da nastavi kampanju ocrnjivanja izbjeglica iz Sirije i ostalih međunarodnih meta njene vlade.

Uvažena ambasadorka je započela svoju prosvijetiteljsku misiju među učesnicima ovog večernjeg kursa parolama o tome da žrtve zločina traže pravdu i da je ona neophodna za pomirenje. Ovog puta su te parole imale veću težinu jer ih je, pobogu, izgovarala zvaničnica prijateljske nam velesile. Nakon uvodnih parola, cijenjena veleposlenica je konstatovala da je voda zaista mokra, i da još uvijek svi počinioci ratnih zločina na Balkanu nijesu kažnjeni! Parafrazirala je ona i Strategiju u dijelu koji govori o paravojnim formacijama iz prošlosti (jedini počinioci zločina?!) koji su danas dio organizovanog kriminala.

Ovom parafrazom je gospođa ambasadorka “odradila” mnogo stvari. Prvo, zločine počinjene u ratovima 1990-tih je stavila isključivo na dušu nekakvih paravojski koje nije kontrolisala crnogorska vlast. Dakle, zločini nijesu bili dio državne strategije etničkog čišćenja i genocida, nego proizvod atavističkih strasti kriminogenih elemenata?! Drugo, uspjela je da zločine iz 1990-tih očisti od glavnih motivacionih elemenata: ideologije nacionalizma, etničke i vjerske mržnje, te političke retorike koja je obezbijeđivala sigurno ubježište za ubojice raznih kalibara. Treće, govorila je o ratnim zločinima u širem okviru Balkana i time crnogorsku sramotu iz 1990-tih pokušala umanjiti i relativizovati. Četvrto, i najvažnije, nije pomenula crnogorsku vladajuću elitu i njeno ratno huškaštvo.

Sponzorisani učesnici ovog visokopoštovanog političko-obavještajnog ucumeta su se svesrdno složili sa konstatacijama poštovane ambasadorke i pokazali značajan stepen odvojenosti od realnosti, tvrdeći da su već procesuirani šest slučajeva ratnih zločina u Crnoj Gori?! Da ne bi izostala prijeko potrebna samokritika, specijalna tužiteljka se požalila na nedostatak dokaznog materijala i na činjenicu da ovi zločini mogu zastarjeti.

Pošto ovakve skupove valja okončati pozitivnom notom, učesnici su sa zadovoljstvom konstatovali da će obećana pomoć administracije SAD dati značajan doprinos daljem odugovlačenju utvrđivanja političke, komandne i krivične odgovornosti za ratne zločine počinjene u Crnoj Gori. Ovaj večernji kurs i  Strategija  koja je tamo prezentirana predstavljaju veoma kvalitetan model za dalje fingiranje utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine u Crnoj Gori i zaslužuje još jedno kolektivno ćutanje crnogorske javnosti. Za žrtve ionako nikoga nije briga.