Šetnja usljed nepodnošljivih temperatura karakterističnih za Podgoricu u ovo doba godine, uvijek me tjerala na razmišljanje, nerijetko i neku retrospektivu, vjerovatno kako bi se misli sa paklenih vrućina skrenule na nešto drugo. Prolazeći tako pored gradskog stadiona, prisjetih se svojih prvih momenata unutar tog zdanja. Davno bješe, ima više od 10 godina.. Huk sa sjevera koji ne jenjava, konstantna nervoza propraćena duhovitim opaskama na zapadnoj tribini, pritisak enormnih razmjera u glavama igrača obje ekipe koji ne pružaju kvalitetnu fudbalsku predstavu, ali vrijeme nekako brzo prolazi. Lijepo je sjetiti se tih trenutaka koji obilježavaju odrastanje maltene svakog podgoričkog djeteta.
Ovo nijesu redovi ostrašćenog navijača Budućnosti, naprotiv. Uprkos tome što mi je okolina zajedno sa dijelom rodbine konstantno nudila taj plavo-bijeli opijum, nikad nijesam poklekao i zahvaljujući tome sam ostao dosljedan svom prvobitnom izboru. Ali godine koje su prošle od mog prvog upoznavanja sa likom i djelom fudbalskog kluba Budućnost naučile su me da nijedan Podgoričanin ne može da ostane imun na taj tim i da mu se, prije ili kasnije, mora uvući pod kožu. Pa svi nabrojani momenti u uvodu priče ne dozvoljavaju bilo kome da bude ravnodušan prema klubu koji je igrao perifernu ulogu na fudbalskoj mapi zajedničke drzave, ali je imao neki šmek po kojem je bio prepoznatljiv. Nakon raspada iste i slabljenja konkurencije, apetiti su rasli, a oni koji su bili na čelu simbola crnogorskog fudbala dodatno su otvarali taj apetit najavama projekata koji su Budućnost trebali da afirmišu tako da pretenduje na druženje sa najboljima u Evropi. Koliko su se te najave obistinile, izlišno je i govoriti. Deset godina kasnije, ostvarilo se ono za što sam mislio da je sve sem moguće. Nema više paklenog huka, nema više nervoze, nema više duhovitih komentara. Pritisak je postao nepoznata riječ na tom, nekad užarenom terenu. Čak nema ni dječaka koji su na stadionu znajući da im se u tom trenutku popunjavaju kolone u školskom dnevniku predviđene za neopravdane izostanke. Sve je dijametralno suprotno onome o čemu mi svjedoče moja sjećanja. Nakon što su nadležni sve navedeno postigli, odlučili su da dignu ruke od raskrinkanog kluba koji je toliko zakucan za dno da nema ni rukovodstvo. Okupljanja, molbe, apeli, sve je bilo uzalud, svi su ostali nijemi. I onda se sa razlogom jedan vatreni navijač ili simpatizer zapita da li je moguce tu bilo što više uraditi. Ništa, na prvi pogled. Ipak, ostalo je još jedno. Kompletna borba za spas plavo-bijelih koja se pokazala uzaludnom, neka bude borba za vraćanje starog duha kluba, koji nije iščezao vec se tuda negdje krije. Treba se izboriti dokazujući da je nečija privrženost klubu jača od nečije nesposobnosti i nezainteresovanosti za isti. Izboriti se tako sto će broj ljudi na stadionu biti veći od broja njihovih propusta u klubu za sve ove godine, koliko god to djelovalo nemoguće. Između ostalog, izboriti se tako što će se svi vratiti petnaestak godina unazad zahvaljujući ambijentu na stadionu, manifestujući sve ono sto podgorička publika zna da pruži. A zna mnogo, kad hoće.
Stanje je frustrirajuće, to je nesporno. Kako za fanove Budućnosti, tako i za sve građane Podgorice i ljubitelje fudbala. I za mene lično, fana beogradskih crveno-belih. Međutim, koliko god čudno zvucalo, ovakvo stanje je na neki način jedinstvena prilika za sve Podgoričane. Prilika da dokažu na djelu da kult Budućnosti ne može da bude srušen. Neka se bar malo zamisle oni koji su od kluba napravili to što su napravili. Na kraju krajeva, neka čitava Evropa vidi da postoji stadion na kojem je svečana loža prazna, dok su tribine pune.
Bonus video:
