ZAPISI IZ PORAJNJA

Domovinom našom milom

Kada drugima objašnjavate sebe, shvatite da je stvar složenija nego što vam se čini. A kada sebi objašnjavate druge, kao što to rade pisci turističkih vodiča, onda ste skloni pojednostavljivanju
65 pregleda 4 komentar(a)
Gnuva, remer, Foto: Wikimedia.org
Gnuva, remer, Foto: Wikimedia.org
Ažurirano: 02.07.2016. 12:54h

U njemačkim knjižarama, antikvarnicama ili na buvljacima često zastanem pred ukoričenim turističkim vodičima koji Nijemcima objašnjavaju zemlju u kojoj sam rođen - Jugoslaviju ili njene osamostaljene dijelove.

Kada drugima objašnjavate sebe, shvatite da je stvar složenija nego što vam se čini. A kada sebi objašnjavate druge, kao što to rade pisci turističkih vodiča, onda ste skloni pojednostavljivanju. Tako je lakše. Ipak je poučno to kako su nas drugi vidjeli, čak i kada su iz njihovih iskaza prosijavale predrasude. Sa druge strane, Jugosloveni su svakako većinski bili ubijeđeni da žive u najboljoj zemlji na svijetu. Tako su ostajali zarobljeni u mreži pozitivnih predrasuda o sebi samima. Već četvrt vijeka su građani obuhvaćeni novodržavnim pokretima, pa su jugoslovensko uvjerenje o sopstvenoj izuzetnosti uglavnom prenijeli na svoj uži patriotski okvir. Sudeći po ekonomskim i drugim pokazateljima, za to baš i nemaju razloga, ali znamo da ljubavi i mržnji razlozi nisu potrebni.

Da prelistamo prvo nekoliko njemačkih vodiča kroz bivšu zajedničku zemlju.

Od „Džihadovog praga“ do strašnih nužnika

„Polyglott“ je 1986. u Minhenu objavio svoj vodič kroz Jugoslaviju. U istorijskom dijelu je Gavrilo Princip „mladi Bosanac“, što on između ostalog svakako i jeste bio. Decenijama kasnije, oko 2014. on je na stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata u njemačkom govornom području prikazan skoro isključivo kao „srpski nacionalista“. Mladobosanac bi možda bila tačna oznaka, ali kako da njemački turista razlikuje “mladobosanca” od „mladog Bosanca“?

Katkad u tim knjižicama čovek naiđe na podatke koji ga iznenade, mada oni, zanemareni, tavore u dostupnim istorijskim hronikama. Velegrad preko puta mog rodnog mjesta Zemuna zvali su u tri turska vijeka Dar ul-Džihad. Rođen sam pred „Džihadovim pragom“. Početkom XIX vijeka pod srpskom ustaničkom vlašću Beograd je imao 5000 stanovnika, a krajem XX vijeka čak milion i po. Pada mi na pamet: Sudeći po beogradskom zarozavanju nozdrva pred došljacima, skoro svi ti milioni Beograđana potiču upravo od ovih 5000 osoba. Što je objektivno nemoguće, ali subjektivno jeste istina mnogih „pravih Beograđana”.

U istom izdanju „Polyglotta“ iz 1986, može se pročitati i ovo: „Srbi su oduvjek živjeli sa oružjem u ruci, sa sačmarom, s pištoljem; oni to u prenesenom smislu čine i danas. Kao prestonica zemlje Beograd ih je dostojan“. Ovo izdanje turističkog vodiča kroz Jugoslaviju kao da priziva devedesete. Ustvari, njemački „poznavaoci jugoslovenske istorije” samo su pisali o prošlosti, ne sluteći da se to ludilo periodično obnavlja. Ipak, šta bi poslije ovakve lektire njemački turista sredinom 80-ih mogao očekivati od svoje posjete glavnom gradu Jugoslavije? Vjerovatno do zuba naoružane stanovnike Dar ul-Džihada.

U Kelnu je već sljedeće, 1987. godine u izdanju kuće „Hayit“ objavljen turistički vodič „Jugoslawien“ . Abecednim redom su nanizani pojmovi od „Ada Bojana“ do „Zadar“. „Titograd“: „Grad nema ništa posebno da ponudi“.

„Toaleti“: „Otvoreno govoreći, javni nužnici su u Jugoslaviji strašni“.

I onda se u nama pokrene onaj obrambeni mehanizam. Mi znamo da Titograd godine 1974. nije imao mnogo toga da ponudi i da su javni toaleti bili paklena mjesta. Ali nam se ne sviđa kada to kaže stranac.

Velikonjemački novinar kao putopisac

Dvanaest godina ranije (1974), minhenski „Polyglott“ je objelodanio vodič „Južnom Dalmacijom i Crnom Gorom”. Pod odrednicom „Montenegro“ nailazimo na retke: „Obalski pojas je stalno bio orijentisan prema Zapadu, leđa okrenutih svom stjenovitom zaleđu i njegovim stanovnicima, koji su skloni upotrebi vatrenog oružja kao i drugom nasilju“. Dakle, ispada da - sa izuzetkom jadranske obale - Crnogorci sa Srbima dijele strast prema šenlučenju i nasilju.

Međutim, kada bolje pogledamo impresum, vidimo da je knjigu u kojoj se pominju naoružani Srbi kao i knjigu u kojoj se pominju oružju skloni Crnogorci potpisao isti autor - Paul Gnuva. E, tu već stvar postaje interesantna. Na jednoj fotografiji u internetu Paul Gnuva je potpisan kao Rukovodilac grupe „Savremenog zbivanja“ Velikonjemačkog radija Trećeg Rajha. Njegov sagovornik na fotografiji je major Remer, koji je spriječio pokušaj puča protiv Hitlera jula 1944. Dakle, Paul Gnuva, novinar od karijere u Trećem rajhu u poslijeratnom periodu se manuo politike pišući uputstva za svoje sunarodnike kako da shvate kulturu i mentalitet jugoslovenskih naroda. Gnuva je bio dugovječan, pa je do sredine osamdesetih objavljivao reportaže i knjige o najljepšim evropskim putevima, o Portugaliji i Francuskoj, o Vinetuu na Plitvicama…

Odbrana višenacionalnog duha

Ta generacija je, na sreću, sišla sa scene. Današnji autori nisu opterećeni ličnom antipatijom svojih prethodnika prema narodima i zemljama čija jela, običaje i odmarališta na obali preporučuju njemačkoj publici.

Recimo, prošlog vikenda zađem u trospratnu knjižaru u centru Kelna. Prolazeći kraj najnovijih izdanja jedne od najpoznatijih izdavačkih kuća u oblasti putovanja spazim novo izdanje knjige „Montenegro“. Zavirim unutra.

Novogeneracijski autor na vedrom reklamnom jeziku kaže: „Crna Gora je još uvijek zemlja za sanjare i one koji žele da otkriju nešto novo“.

Lijepa oprema, korektni savjeti, puno pohvale za ovo ili ono. „Rijetko se može doživjeti tako mnogo na tako malo prostora“, mami nas tekst. Pritom su nabrojane sve ljepote, od Lovćena do kazina. Spominje se i to da “stanovnici strastveno brane mnogonacionalni duh”.

Ipak, turistički vodiči imaju na kraju knjige i rubriku „Nemojte ni slučajno…“. Autor tu savjetuje Nijemcima da u Crnoj Gori ne piju „česmovaču“, odnosno tehničku vodu, da ne sijedaju tek tako u taksi jer taksimetar nije mjerodavan čak ni kao prijedlog za formiranje cijene. Osim toga, ljubitelji planinskog turizma ne bi trebalo da potcijene crna sjeverna brda, čovek se lakše izgubi a teže ponovo nađe nego u alpskom pojasu gdje su sve staze označene. U džamije se ne ulazi sa obućom. Naposlijetku, Nijemcu sa crnogorskim domaćinima valja razgovarati jedino o vremenu. Dotakne li se ma čega drugog završiće u politici. A na tom klizavom terenu, izričit je autor, Nijemac nikako ne bi smio da pita domaćine ko je koje vjere i kojim jezikom ko govori.

Valjda, da domaćin, braneći mnogonacionalni duh, ne potegne pištolj.

Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")