Da li smo svjedoci novog svitanja fašizma? Mnogi počinju da misle da jesmo. Donalda Trampa porede sa fašistom, kao i Vladimira Putina i niz demagoga i desničarskih galamdžija u Evropi. Nova plima autoritarne buke stigla je čak do Filipina, čiji je novoizabrani predsjednik Rodrigo („Onaj koji kažnjava“) Duterte obećao da će osumnjičene kriminalce baciti u Manila zaliv.
Problem sa riječima poput „fašizma“ ili „naciste“ je u tome što ih veliki broj neupućenih ljudi koristi prečesto i u svakavim situacijama tako da su one davno izgubile svoje pravo značenje. Rijetki su oni koji i dalje znaju šta fašizam zapravo znači. To je postala sveobuhvatna fraza za ljude ili ideje koje nam se ne dopadaju.
Neprecizna retorika uprljala je ne samo političku debatu, već i istorijsko pamćenje. Kada jedan republikanski političar poredi američke poreze na imovinu sa Holokaustom, kao što je to učinio jedan kandidat za Senat 2014, onda je masovno ubistvo Jevreja trivijalizovano u tolikoj mjeri da postaje besmisleno. Otprilike isto važi za poređenja Trampa sa Hitlerom ili Musolinijem.
Usljed toga, lako nam je odvući pažnju sa pravih opasnosti moderne demagogije. Na kraju krajeva, nije teško Trampu - ili Gertu Vildersu iz Holandije, ili Putinu, ili Duterteu - da odbace optužbe da su fašisti ili nacisti. Oni možda jesu odbojni, ali oni ne organizuju uniformisane fanatike, ne grade koncentracione logore niti pozivaju na osnivanje korporativne države. Putin je stigao najbliže, ali čak ni on nije Hitler.
Naravno, zaboravljanje i nepoznavanje prošlosti je obostrano. Kada je jedan mladi holandski pisac, simpatizer novog populističkog talasa, izrazio antipatiju prema „kulturnoj eliti“ njegove države zbog promovisanja „muzike bez tonaliteta“ i drugih arogantnih oblika ružnoće, umjesto ukupne ljepote koju je prihvatio običan čovjek, zapitao sam se da li on zna za napad nacista na „degenerativnu umjetnost“? Muzika bez tonaliteta, koja teško da se danas može smatrati najgorim dostignućem, upravo je ono što su Hitlerove ulizice mrzjele - i na kraju zabranile.
Ima i drugih odjeka naše najmračnije istorije u savremenoj političkoj bombastičnoj sceni, koji bi unazad nekoliko decenija svakog političara koji ih koristi bacili u pozadinu. Podsticanje mržnje prema manjinama, blaćenje medija, huškanje mase protiv intelektualaca, finansijera ili svakoga ko govori više od jednog jezika nijesu bili dio mejnstrim politike, jer je dovoljan broj ljudi i dalje shvatao opasnosti takve priče.
Jasno je da današnji demagozi ne brinu mnogo o onome što podrugljivo nazivaju „političkom korektnošću“. Manje je jasno da li dovoljno poznaju istoriju da bi bili svjesni da čačkaju čudovište za koje su se generacije poslije Drugog svjetskog rata nadale da je mrtvo, a za koje mi znamo da je samo drijemalo, dok ga ne probudi nepoznavanje prošlosti.
Ne želim da kažem da je sve što pričaju populisti netačno. Hitler je, takođe, bio u pravu kada je uvidio da je masovna nezaposlenost najveći problem Njemačke. Mnoge babaroge huškača zaista vrijedi kritikovati: nestransparentnost Evropske unije, dvoličnost i pohlepa bankara iz Vol strita, nevoljnost da se riješe problemi izazvani masovnom imigracijom, nebriga za one koje je pogodila ekonomska globalizacija.
Sve ovo su problemi koje mejnstrim partije nijesu voljne ili ne mogu da riješe. Međutim, kada današnji populisti za ove probleme počnu da okrivljuju „elite“, ko god one bile, nepopularne etničke ili manjinske grupe oni jezivo podsjećaju na neprijatelje liberalne demokratije iz 1930-ih godina.
Pravo obilježje neliberalnog demagoga je priča o „izdaji“. Kosmopolitska elita „nam“ je zabila nož u leđa; suočeni smo sa ambisom; našu kulturu ugrožavaju stranci; naša nacija će ponovo postati velika kada eliminišemo izdajnike, ućutkamo ih u medijima i ujedinimo „tihu većinu“ kako bi oživjeli zdravi nacionalni organizam. Političari i njihovi obožavatelji koji se ovako izražavaju možda nijesu fašisti; ali je sigurno da pričaju kao oni.
Fašisti i nacisti 1930-ih godina nijesu se pojavili niotkud. Njihove ideje nijesu bile originalne. Godinama su intelektualci, aktivisti, novinari i sveštenici iznosili ideje mržnje koje su položile temelj za Muslonija, Hitlera i njihove imitatore u drugim zemljama. Pojedini su bili katolički reakcionari koji su prezirali sekularizam i prava pojedinca. Drugi su bili opsjednuti navodnom globalnom dominacijom Jevreja. Neki su bili romantici u potrazi za suštinskim rasnim ili nacionalnim duhom.
Većina modernih demagoga je samo blijedo svjesna ovih prethodnika, ako uopšte i zna za njih. U državama Centralne Evrope, poput Mađarske, ili čak i Francuske, oni možda prilično dobro shvataju ovu povezanost, a neki od današnjih desničarskih političara ne stide se toga što su otvoreni antisemiti. Međutim, u većini zapadnoevropskih država, takvi huškači koriste svoje proklamovano divljenje Izraelu kao jednu vsrtu alibija i svoj rasizam usmjeravaju na muslimane.
Riječi i ideje imaju posljedice. Današnje populističke lidere još ne treba porediti sa ubilačkim diktatorima relativno skorije prošlosti. Međutim, koristeći isto raspoloženje naroda oni doprinose stvaranju otrovne klime, što bi ponovo moglo uvesti političko nasilje u mejnstrim.
Autor je profesor demokratije, ljudskih prava i novinarstva na Bard koledžu
Prevod: Nada Bogetić
Bonus video:
