Ljepota, samouvjerenost, pozitivna kritika, negativna kritika, nadmenost, poniznost, narcisoidnost, sažaljenje, ohrabrenje, inteligencija, šarm, stav, oprečna mišljenja, ljubomora, ljubav, raznovrsnost, nježnost, feminizam. Mali broj muškaraca i ubjedljivo veći broj žena na jednom mjestu - trodnevna Konvencija žena Zapadnog Balkana u Podgorici.
Ovdje su se okupila velika ženska imena sa prostora Zapadnog Balkana. Razgovarale i diskutovale su (smo) o zalagaju za ravnopravnost polova u svim oblastima i na svim nivoima. Mnoge od njih su podijelile svoja iskustva sa kojima su se susretale tokom života, privatno ili poslovno. Neke od njih su, kažu, pretrpjele velike nepravde i diskriminaciju, a ima i onih koje se nikada nijesu osjetile inferiorno u odnosu na suprotan pol. Jedne su ostvarile svoja prava, a ove druge još biju bitku ili su makar na dobrom putu. Bila je to jedna zanimljiva diskusija koja je emotivno oscilirala od suza do smijeha.
Lično nijesam feministkinja, ali borac za ljudska prava jesam svim svojim bićem. Ovo je veoma osjetljivo pitanje, a svako takvo pitanje zahtijeva oprez - zato, dame, oprezno do cilja - do svojih prava.
Mislim da su žene, pogotovo u razvijenim demokratskim društvima spremne čak i da malo prejudiciraju pitanje prava, bilo da su ih ostvarile ili da se bore za ista. Dok s druge strane imamo žene koje i ne razmišljaju da krenu u “borbu”. Ne smiju, ne umiju ili jednostavno im je svega “preko glave”. Kako samo žena može u svojim emocijama ići iz krajnosti u krajnost, tako tu krajnost “koristi” u (ne)borbi za svoja prava. Uvijek je bilo onih čija su prava zaista u velikoj mjeri ugrožena i gdje se institucije primarno moraju uključivati u rješavanje tih problema. Ali, na nekoj drugoj strani mogu se vidjeti žene koje na sve strane prave buku i mašu svojim prijedlozima za donošenje zakonske regulative, kao i one koje se samosažaljevaju i čekaju da neko to učini za njih. Pri tom ne mislim na žene domaćice koje su udaljene od institucija, nego na njihove "drugarice" koje imaju priliku da u ime svoje i njihovo učine nešto. Može biti da ne postoji dovoljno volje da se ova priča dovede do kraja, i to “ženske volje” rekla bih. Zato se nekada dešava da borba za prava žena postaje predmet podsmijeha. “Šta ona sad hoće, kako misli da postigne nešto, nema šanse da će uspjeti, itd…” često kaže i žena ženi. Pa, drage dame, ako kažete "žena si, možes sve "onda daj i uzmi to sve, ali sa stilom. Pogrešna borba za svoja prava je i pogrešna životna filozofija. Žene koje su poslovno uspješne (i one koje idu na posao), a pritom su ostvarene kao majke, obično misle da ih društvo treba nešto dodatno, posebno tretirati. Ne znam zašto…? Znaju sve unaprijed šta ih čeka zavisno od zemlje u kojoj žive, pa bolje da razmisle prije svega. Jer jedina žrtva posle svega je dijete, koje nije krivo, što je njegova majka nezadovoljna životom i što je umjesto osmijeha prinuđeno da gleda njenu smrknutu facu. Koja nikako neće dobro uticati na njegov razvoj i budućnost. Jedna od učesnica konvencije, Jelena Đoković, je lijepo kazala "decu zaštiti, a roditelje edukovati". Upravo je to pravi put ka zdravom društvu. Krajnji cilj neka ne bude društveno priznanje za rađanje nego za pravilan odgoj djeteta u ljubavi i posvećenosti. Jer samo takvo dijete-čovjek treba društvu. Mislim da bi to trebalo da bude jedini i krajnji cilj majke - odgoj u ljubavi, a ne odgoj radi odgoja.
Kao rezultat zdravog društva i racionalnog djelovanja nećemo imati ovoliko porodica sa djecom koja se bore za goli opstanak, sa djecom koja posmatraju život kao svog neprijatelja. Naravno, nesporno je da državne insitucije treba da se uključe da bi se postigao cilj, a cilj je zdravo i prosperitetno društvo. Ali nipošto ne opravdavam individualni hir i neodgovornost. Takođe ne podržavam abortus, osim kada su u pitanju nasilne situacije. Podržavam racio kao osnovu svega i uključenje institucija, u edukaciju, kao vema bitan stub društva. Očekujem od žena da valjano iskoriste mogućnost emancipacije, što je pravi put da postanu svjesne sebe, da zavole sebe i da znaju šta im je činiti kako ne bi pripadale beznadežnim grupama građanki. I da ne smatraju junaštvom i herojstvom ako imaju i posao i porodicu, jer je to samo put koji su odabrale i odvažile se da njime putuju. Kada žene shvate da sve što rade rade zbog sebe, njihov život će tada dobiti pravi smisao. Nije potrebno da mašu svojim bebama da bi pokazale svoju vrijednost. Bili smo svjedoci dami koja je u Skupštini Crne Gore, gdje se odlučivalo o važnim političkim pitanjima, držala tromjesečnu bebu u naručju. Ova situacija je izazvala podijeljenja mišljenja. Neki su kazali da su žene u borbi za svoja prava napravile veliki korak dok je kod drugih, pak, ovo izazvalo smijeh ili su shvatili da je gospođa htjela na taj način da nam kaže “Pogledajte, ja mogu sve”. Zaboga, bar ona je u poziciji da omogući dadilju svom djetetu. Ovu situaciju neki su shvatiti kao neozbiljan pristup prema i instituciji u kojoj se nalazi, a onda i neodgovornost prema sebi i svom djetetu, ili je morala tako učini… Svako je već donio svoj zaključak.
Da, “Ona je tu“, samo sa stilom, moliću, kako i dolikuje.
"Iznad svega, umjesto žrtve budi heroina svog života", Nora Ephron.
Bonus video:
