Ako si nekad vidio čelistu pod moždanim udarom, onda možeš reći da znaš kako izgleda dobar narodni guslar. Šlogiran violončelist, to je možda najbolji način kako bih nekome ko ne zna opisao guslara dok udara u drveni ponos narodnih masa.
Ne postoji muzički instrument u svijetu da se svira sa manje kretnje, a sa više tenzije. Trzaji u prstima nasumični su dokaz da je moždani gađao kako treba; monotoni potez gudalom, kao da reže neku nijemu pršutu od koje se nećeš najesti, a sve to servirano u zadimljenim prostorima, uz cugu i ćevape, odavno je i najmekšoj duši ogadilo slavlje.
Mnogi virtuozi kažu da svoju violu ili klarinet vide kao fizički nastavak vlastitog tijela, ali kod guslara se dešava suprotno. Taj što svira pretvara se u gusle, gubi cirkulaciju, udrvi se kao drvena Marija i naroguši do te mjere da su mu i usta po dijagonali. Kako forsira nazalni izričaj, imaš osjećaj da pjeva iz trbuha i da je rezonator zapravo u drobu bez čijeg konkavnog dostojanstva, da se razumijemo, dobrog guslara nema.
Sve ono lakoće sa kojom muzika oslobađa tijelo i prenosi impuls na slušaoca, kod gusala ne postoji, već se moždana kap sa pjevača prenosi dalje u paralizovanoj pažnji da se ne propusti ko je poginuo. Gusle mu dođu kao muzička čitulja, pa se uz gusle ne igra, ne pleše, guslar samuje u svom zvučnom zatvoru i maltretira okolinu koja se upinje da zajedno sa njim sagleda najgori od svih svjetova.
Japance gledaš kako mirno duvaju u one bambusove frule, pa i oni nekad naprave fiiiijuuu, sasvim se prelome u struku, kao da su posjekli junaka. Ali kod guslara, jok, taj se ne pomjera jer nema ritmičkog ni melodijskog razloga da se pomjeri, on se igrom slučaja bavi muzičkim izrazom, on proizvodi tonove koji iz nekog razloga treba da se proizvedu, ali dok slušaš gusle ti zapravo nemaš jasnu viziju zašto se to dešava, jesi li na početku, bliži li se kraj radnje, ili si zakunjao u zubarskoj stolici.
Da se razumijemo, baš zbog svega ovoga gusle su zanimljive, ako su nekome zanimljive. Vidio sam nedavno neku nevjestu kako po parohijskim domovima nastupa sa guslama, uz netipične napjeve, pa čak i refrene koliko se sjećam, i mogu da kažem da to tek užasno izgleda, to trzanje uz gusle kao da su bogznakakva riznica ritma. Sasvim je pravedno da se guslar ponaša kao na kolcu dok radi o tom jadu, jer kad vidjeh ovu djevu kako igra oko varjače, i trza gudalom kao Leni Bernstajn, shvatio sam da tradicionalne gusle možda jesu grozne, ali makar nisu smiješne.
Minimalnog a radikalnog svojstva, gusle su idealne za perverziju savremene umjetnosti, pa me ne čudi da kompozitor crnogorskog porijekla, Kanađanin Andre Ristić koristi gusle kao nadahnuće za svoje rabote. Ima i jedan američki postminimalista što mu je šura poginuo kao novinar u Bosni pa mu je ovaj posvetio orkestraciju i uđenuo malo gusala da zalede krvcu.
Lutajući po mixcloudu, naišao sam i na raritetni snimak kompozitora Žarka Mirkovića, djelo “Pisma” iz sredine osamdesetih - sa dosta naporne horske tenzije, zvonjave i ludila, stvar je nažalost neslušljiva, pa sam odustao prije nego je u svu tu raskoš postmodernog palamuda uletio i narodni guslar.
Kao signalni zvuk, i ambijentalna nelagoda, kao socijalni sempl i eksperiment, gusle i danas mogu da budu dragocjene. Recimo da budu sindikalna sirena, da se gusla na Dan rada sa okolnih brda, to bi bilo bolje nego što se pale one gume. Izmisliti neku nemuzičku funkciju guslama ne bi bilo loše. Ali sve preko toga, uključujući i aktuelnu polemiku oko prvenstva na njihovo ime i pjesmu, stvarno liči na ružnu zajebanciju sa istinom.
To što se u XIX vijeku u brdima pjevala dobra poezija, lijepo je za školarce da znaju. Da se dive guslama dok ih gledaju ispod stakla, jer zaista su divne u vitrini. Nema ljepšeg vizuelnog ugođaja od gusala na zidu, dok ih neko ne uzme u ruke, počne da ih premeće u rukama, pa onda naprasno zabeči u potporni zid, demek traži ton da počne, a zapravo čeka da domaćin prinese rakiju. I onda se stado okupi oko svirca, šćućure se bake kao ilegalci oko radio Moskve, samo što ovog puta ilegale nema, već odjekuje cijela ulica i pati kvart, pati nacija, a svakih pedesetak godina, na temelju tog zvuka izbije i poneki regionalni ili svjetski rat.
Da sumiram, neka gusle vise ponad televizora, sofi, akvarijuma, ko šta voli, ali slušati ih nije lako i tu neurozu današnji čovjek sebi rijetko može da priušti. Nije to tako tragično, ionako gusle lakše slušaju narodi nego pojedinci. Tako i svi narodi koji se ovih dana kunu u gusle pred Uneskom, zapravo dokazuju da su jedan narod, guslarski narod koji zaslužuje svoj nastrani zvuk.
Bonus video:
