Odluka o državno-pravnom statusu Crne Gore trebalo je da bude donesena na fer i demokratskom referendumu i da je isto veče, ma kakva ona bila, prihvate svi ključni akteri tog procesa. To je bilo suštinski važno za budućnost naših unutrašnjih odnosa, a posebno za otpočinjanje procesa smanjenja i eliminisanja podjela, koje i danas snažno postoje. Međutim, 21. maja 2006. godine odluka o nezavisnosti nije ispoštovala ovaj veoma važan uslov.
Za Mila Đukanovića referendum je bio odsudna politička bitka da se zadrži na vlasti. Zato je taj dan njemu bio sve ili ništa umjesto državnički pogled u budućnost Crne Gore. I vjerujem da je, dok je držao govor na trgu Ivana Milutinovića, svojim najvećim dostignućem smatrao smjenu Ranka Krivokapića, jer kada je riječ o poimanju političkih i državnih prioriteta, on ih mjeri isključivo kroz vizuru lične vlasti. Bez tog i takvog Đukanovića suverenisti nijesu mogli doći do procenta 55% jer je on jedini imao motiv i sve nedozvoljene instrumente da ga ostvari.
U ocjeni gdje je Crna Gora danas, a posebno kada je vladavina prava u pitanju i poštovanje Ustava, dovoljno je pobrojati samo nekoliko političkih događaja: konstituisanje Vlade Crne Gore 2012. godine na osnovu izborne krađe; izglasavanje povjerenja Đukanovićevom kabinetu brutalnom političkom korupcijom; sklapanje sporazuma Vlade i dijela opozicije da se izbori više ne kradu i na osnovu toga rekonstrukcija Đukanovićevog kabineta. Ovo ukazuje da nije ostvareno ustavno načelo da se vlast formira na osnovu slobodne volje građana izražene na izborima. I ovim primjerima, uz mnoge na koje smo ukazivali, potvrđuje se da smo mi zagovornici očuvanja zajedničke države, bili u pravu kada smo govorili da će nezavisnost otvoriti proces zaokruživanja Crne Gore kao privatne države.
Ranko Krivokapić i njegova cjelovita SDP preuzeli su, nakon referenduma, obavezu da kontrolišu DPS i Đukanovića, da nezavisna Crna Gora bude pravna država, bez visoke korupcije i organizovanog kriminala, ekonomski efikasna, da državni resursi budu valorizovani a ne opljačkani i rasprodati. Danas vidimo da u tome nijesu uspjeli. Trenutno nijesu u koaliciji sa DPS-om, ali ih to ne amnestira od ocjene da su u ovih deset godina bili glavni oslonac Đukanoviću u stvaranju privatne države.
Cilj Mila Đukanovića da preko referenduma očuva vlast i stvori privatnu državu nije bilo moguće ostvariti a da se to nije poklapalo sa interesima SAD. Izlazak Crne Gore iz SCG bio je uvod u proglašenje tzv. države Kosovo i dio procesa da se govoto čitav Balkan ucrta na NATO mapi kao njen dio. I Rusija je 2006. godine podržavala nezavisnost ne predviđajući da će Crna Gora nakon deset godina dobiti pozivnicu za NATO i potpisati Protokol za pristupanje.
Međunarodna podrška otcjepljenju uslovila je da se referendum morao održati, i to po pravilima Venecijanske komisije iz decembra 2005, a koji su suprotni stavovima te iste VK iz oktobra 2001. godine. Ništa novo kada je primjena duplih standarda na našim baklanskim prostorima. Ključni stavovi VK bili su proglašavanje tada aktuelnog Zakona o referendumu da je saglasan sa evropskim standardima, a to je značilo da je odluku o nezavisnosti teorijski mogao donijeti 25%+1 birač od upisanih. Taj stav VK pitanje eventualnog bojkota učinio je komplikovanijim. Svu složenost ove materije, proces pregovora sa EU i sadržaj specijalnog Zakona o referendumu ne bih ovdje komentarisao, ali nezadovoljstvo je postojalo na obje strane. Poštujem ono nezadovoljstvo iz iskrenog osjećaja pristalica jedne ili druge strane, ali posebno uočavam nedobronamjerna politikantska i površna tumačenja.
Zbog podrške nezavisnoti od strane SAD, Đukanoviću je omogućeno da brutalno pokrade referendum, a o čemu svjedoči 1290 strana tzv. Bijele knjige. Blok za zajedničku državu nije priznao rezultate referenduma, a činjenica je da nijedan član DIK-a sa naše strane nije potpisao zapisnik. Razlog je što je predsjednik DIK-a svojim tzv. „zlatnim glasom“ odbacio više stotina osnovanih žalbi našeg Bloka.
Za budućnost naših odnosa, a posebno ako hoćemo pomirenje, ove činjenice su teret. Prethodni uslov za put pomirenja i put bez podjela jeste silazak sa vlasti predsjednika DPS-a i totalna demontaža privatne države.
Za donošenje odluke o organizovanju referenduma i ovakav njegov ishod ključni događaj, a koji je veoma malo osvijetljen, jeste odlaganje održavanja neposrednih izbora za Skupštinu Državne zajednice SiCG. Bio sam protiv tog odlaganja, ali to nije bilo dovoljno da se ta akcija spriječi, a kako je to izvedeno, odnosno ko je sve imao interes za takvu odluku, za ovu priliku nije bitno.
Na planu EU i NATO integracija Crna Gora jeste, tehnički posmatrano, napravila napredak. On nije ostvaren zbog suštinskih i velikih promjena na bolje u CG već zbog interesa SAD i EU.
U aprilu 2016. DNP je angažovala dvije agencije za istraživanje javnog mnjenja da urade analizu dometa nezavisnosti. Mi nijesmo postavljali pitanje da li građani Crnu Goru doživljavaju kao svoju domovinu. Razlog je prost, jer su svi koji su glasali na referendumu doživljavali CG i kao državu i kao svoju domovinu i imali su svijest da se referendumom ne obnavlja državnost, jer je ona nesporna, već se odlučuje od državno-pravnom statusu. Skorašnje režimsko istraživanje koje uvodi pitanje da li je za građane CG njihova domovina, govori o širini neiskorišćenog repertoara vlasti da manipuliše Crnom Gorom sa ciljem da i dalje njome vlada apsolutno i nekontrolisano.
Podaci koje ima DNP govore da danas nezavisnost podržava samo 50.3%, odnosno 51.5%. To govori o razočaranju u 10 godina nezavisnosti, a visoka podrška za EU govori o nadi da će CG ipak biti država vladavine prava i ekonomski efikasna.
Crna Gora je i dalje duboko podijeljena. Jedini način da se to prevaziđe jeste da se održe fer, slobodni i demokratski izbori u oktobru. Ako se ne stvore takvi uslovi, onda svi koji su relevantni i koji hoće promjene treba da pruže odlučan, čvrst, usaglašen i jedinstven politički odgovor.
Autor je član Predsjedništva DF-a i koordinator Bloka za očuvanje DZ SiCG
Bonus video:
