O Šumi Striborovoj znamo iz Priča iz davnine, Ivane Brlić Mažuranić (Ogulin 1874 - Zagreb 1938.), čuvene hrvatske i jugoslovenske književnice. Nekada su Priče od davnine bile na spisku obavezne školske lektire, u svim Jugoslavijama. Umnožavanjem granica izmrvljen je i kulturni i književni prostor. Sadašnji osnovci i gimnazijalci u Crnoj Gori skoro da nijesu ni čuli za Ivanu Brlić Mažuranić, inače unuku bana Ivana Mažuranića. Viđenog Ilirca, kao što su bili i vladika Rade, biskup Juraj Štrosmajer, Vuk, Kopitar. Ivana Brlić Mažuranić je više puta predlagana za Nobelovu nagradu, a bila je i prva žena (dopisni) član JAZU (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti). Prilika da se, barem, pomene velika književnica, ali za ovu priču nam je važna simbolika Šume Striborove. U kojoj su se „svakojaka čuda događala, i opaka i dobra“.
U Šumi Striborovoj u Zagoriču, slijedom starih slovenskih legendi, takođe se svakojaka čuda događaju. Za sada, pretežno, opaka. Ali, začarana je to šuma . Od hrabrosti, dobrote i čista srca onih koji uđu u nju zavisi kada će se i dobra čuda početi dešavati. Inače, Priče iz davnine su prvi put štampane prije stotinu godina, 1916. u Zagrebu.
Zaštitna šuma u Zagoriču imala je važnu zaštitnu funkciju. Neophodnu zbog bunara u Zagoriču koji su dio sistema snabdijevanja vodom Podgorice. Ova, zaštitna, funkcija toga prostora definisana je prije više od četrdeset godina GUP-om Titograda iz 1973, a i sljedećim GUP-om iz 1986.
Prije oko petnaest godina njemačka humatinarna organizacija HELP, potražila je saradnike na Građevinskom fakultetu UCG radi rješenja bespravnog naselja koje se formiralo na ovom lokalitetu, počev od sredine devedesetih. Ponuđeno mi je da uradim urbanističko rješenje koje bi oni finansirali. Uprava Podgorice je prihvatila njihovu donaciju od 500.000 DM da bi se taj prostor komunalno opremio. Lokalna uprava je imala i obavezu, shodno GUP-u i zakonske i administrativne instrumente da spriječi neplansku promjenu namjene zone zaštitne šume. Takođe da ne dozvoli povećanje rizika zagađenja podzemnih voda u kontaktnoj zoni bunara.
Da zabrani bespravnu sječu i zauzimanje toga prostora za gradnju. Ništa od toga nije preduzeto, a kad se situacija otrgla kontroli, prihvaćena je ponuđena donacija HELP-a. Tako je nastalo bespravno naselje od kojega sadašnja uprava Glavnog grada okreće glavu i pere ruke. Uz to okreće građane jedne protiv drugih. Jer, u međuvremenu je izvršena restitucija i bivšim vlasnicima vraćeno zemljište na kome je bila Zagorička šuma . Sada bespravno stambeno naselje istoga imena. I mjesto opasnih socijalnih tenzija. Vlasnici kojima je vraćeno zemljište, sudskim putem nastoje da ostvare svoje vlasničko pravo. Građani koji su uz, prvo prećutnu a zatim i direktnu, saglasnost gradske uprave napravili tu kuće, sada su izloženi teškom maltretiranju i neizvjesnosti. Uprava Glavnog grada se ograđuje popularnim eufemizmom „Neka institucije sistema rade svoj posao!“ Preskače se početno pitanje - zašto iste te institucije nijesu od početka radile svoj posao? Zašto je problem narastao 20 godina, a neko sve te godine bio obavezan da primjenjuje: Generalni urbanistički plan, Zakon o uređenju prostora, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o zaštiti voda i tako dalje i tome slično. Doduše, u tih 20 godina bilo je zgodno obećavati legalizaciju, naročito pred izbore. A onda su se legalizaciji nadali i na Kakarickoj Gori i u Dajbabama i... Nekom „slučajnošću“ Zakon o legalizaciji bespravnih objekata u skupštinsku proceduru je dospio u ljeto 2012, pred parlamentarne izbore. A onda stajao tamo do sada, nedavno je razmatran na matičnom odboru i trebalo bi da se nađe na dnevnom redu i ove izborne godine. Đekna još nije, a i ne znamo kad će. Čekamo. Naravno, odgovornih nema, ali dobitnika u vlasti i izmaltretiranih građana ima. A institucije? E, sad, prekidač za rad institucija je u rukama vlasti. Ne može to tek tako! Da postoji GUP, ili Zakon o planiranju, ili zakon o gradnji ili bilo koji zakon, nezavisno od vlasti sa rukom na prekidaču ili na uređaju za doziranje?! Upravo zbog takvog stanja, Zagorička šuma je Šuma Striborova . Začarana.
Ali, vratimo se sastanku sa predstavnicima HELP-a. U uvodu mi je direktor predočio da su odlučili da pomognu brojnim izbjeglicama koje su u Crnoj Gori našle utočište, a na toj lokaciji napravili krov nad glavom. Osim izbjeglica, bilo je i radničkih porodica bez druge mogućnosti da dođu do krova nad glavom. Tačna i humana ocjena stanja. Ali, uz preskočeno početno važno pitanje. Da li je to sa stanovišta prostorno planskog koncepta Podgorice i naših zakona najbolje rješenje?
Zato sam ukazala sam da je ta zona, kao važna zaštita vodozahvata, neodgovarajuća za urbanizaciju. Takođe da postoje, osim GUP-a i drugi zakoni koji se krše pretvaranjem, na takav način, jedne urbane funkcije u drugu. Zatim, da gradska uprava ima mogućnost da shodno GUP-u omogući zakonitu gradnju socijalno ugroženim porodicama i izbjegličkim porodicama koje će ostati u CG. Odbih primamljivi honorar za izradu urbanističkog rješenja. Time sam postigla samo ono iz poznate poslovice „Rekoh (odbih) i dušu svoju (urbanističku) spasih“. Neko je, ipak, uradio urbanističko rješenje, naravno uz saglasnost uprave Podgorice.
Sadašnji gradonačelnik Podgorice pravi otklon od naslijeđenih (ovih i inih) problema nastalih u vrijeme njegovog prethodnika. Kao da nijesu dio kontinuiteta iste vlasti, istog partijskog programa i politike, istih metoda upravljanja gradom, državnim fondovima, sudbinama građana. A za Striborovu - Zagoričku šumu, kao što već rekoh, treba samo hrabrosti, dobrote i čista srca. Za početak, da Glavni grad u potpunosti isplati, prema sudskoj odluci, zemlju vraćenu restitucijom. Time zemljište postaje svojina Glavnog grada. Zatim, da se uradi ozbiljna studija sanacije ovoga naselja. Sa varijantnim rješenjima. Naravno, za ovo je osim hrabrosti, dobrote i čista srca potrebno i - znanje. A prije svega, uvažavanje građana.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG i poslanica u Skupštini CG
Bonus video:
