STAV

Ognjena voda

Ognjen nam je - kao kometa koja je bljesnula na nebu i ugasila se u vodi - nesvjesno ali time čistije i dublje, prenio poruku veliku kao sav naš svijet: o životu, i o slobodi
107 pregleda 21 komentar(a)
Ognjen Rakočević, Foto: Privatna arhiva
Ognjen Rakočević, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 20.05.2016. 10:36h

Ognjen Rakočević (2004.-2016.)

Koliko li je samo bio moćan i nezajažljiv taj iskonski zov slobode, taj oganj u Ognjenu, kada je istog trena nakon što je pobjegao iz kuće, skinuo majicu sa sebe i bacio je na zemlju, već tu se pripremajući za stotinama metara daleku rijeku, za Moraču. U toj noćnoj sceni je urezan beskraj koji boli, vanvremenost zapeta u trenu: bosonogo dijete golih grudi, oslobođeno svih stega, napokon je slobodno. I trči ka vodi.

Zar se takva potreba za slobodom može zvati poremećajem? Cijepajući glavu misleći o njemu, sve više vjerujem da smo zapravo mi ti koji smo otupili sopstvena čula svodeći ih na primjerene doze slobode, hrabrosti i onostranog. Kao da Ognjen - pustite me da domišljam nauku, ovo je mora nadilaziti - kao da je bio Čudo sazdano od nepatvorenog ljudskog instinkta, dijete u koje se, nekom „greškom“ ili hirurški preciznom namjerom, slila prevelika mjera svih čula. Ognjen je, osjećam, bio genije. Pa, zar može osrednji ljudski stvor tako čeznuti za slobodom? On se utopio u njoj.

Ognjen nam je - kao kometa koja je bljesnula na nebu i ugasila se u vodi - nesvjesno ali time čistije i dublje, prenio poruku veliku kao sav naš svijet: o životu, i o slobodi. Nije se on, onako mali, jasno je, mogao žrtvovati zbog ideala ljudske slobode - reći će možda nauka - ali zar je i bitno? Poruka je tu, stigla nam je poput plamenog pečata i vodenog žiga. Ja sam je ovako pročitao, a svako može kako hoće, ako želi da čita simbole: sloboda po cijenu života! Hvala ti, ognju.

Možete li zamisliti: kolika je samo hrabrost bila potrebna za ovu pobunu protiv svijeta? Ne, ni u snu ne želim da povjerujem - pa neka ih stotine stručnjaka da ubjeđuju - da se to treba pripisati njegovom stanju. Ni nauka ga još nije shvatila, nijesu ni u laboratorijama pronašli odgovore, još nagađaju, pa kako bi shvatili njega, onakvog? Osjećam: to je morala biti lavovska borba. Čitav svoj život, godinama, on je sabio u samo jednu želju i samo jednu tačku, u samo jednu misao i samo jednu nadu - da pobjegne. Kakva je onda to morala biti hrabrost i želja kada je napokon, poslije toliko snova o slobodi, probio svoje rutine i navike, strahove i manije, pa zakoračio u nepoznato. On je imao plan o slobodi.

Mi smo bili bez plana. Ljudi su izašli da traže to plavo malo čudo, izašli smo, ali niko tu veliku želju građana da pomognu nije valjano ujedinio u jedinstvenu cjelinu potrage, iako se čuje na svakom internet i drugom ćošku, naročito na propagandnim platformama: „Ognjen je ujedinio Crnu Goru“? Jeste u želji da se pomogne, ogromnoj strepnji i neviđenom iščekivanju - tu smo bili kao jedno - ali oni, i to treba da priznamo sebi, koji su trebali da artikulišu sve i sliju u jedan koordinisani pokret pretrage, oni su zakazali. Institucije. Tražili smo, znamo iz prve ruke: željeli smo da budemo ujedinjeni, nijesu nas povezali.

Opet ću kao i nedavno, ranije, iako može zvučati grubo: ne interesuje me kako su građani tragali (svuda na svijetu nepogode iz ljudi izvlače ono najbolje. Nijesmo valjda sumnjali da postoje dobri ljudi?) - ali da se zna: položili su sve ispite ovoga svijeta tražeći taj veliki Oganj - građani nijesu zaduženi, niti obučeni za to. Ali me životno interesuje kako su Ognjena tražili oni čije je rukovođenje posao, struka i obaveza. Kako su tražili i kako su koordinisali one koji su tražili, tu veliku vojsku građana koja je preovladavajuće bila bez vojskovođe. Prepuštena sama sebi.

Prva tri dana tu maltene nije bilo ničega: policajci, po jedan ili dva, nikako stručnjaci za pretrage, dodjeljivani su grupama građana spremnih da pomognu. Lutali smo i kružili sa njima, bez plana i strategije, bez koordinacije i vizije, a nezadovoljstvo zbog toga je raslo iz sata u sat. Informacije o Ognjenovim navikama i prirodi autizma - toliko bitne za pretragu - bile su nepravovremene, nedovoljne, haotične, kontadiktorne. Jer: nijesu se slivale iz jednog centra.

Tri dana i ogroman sveopšti pritisak, prvenstveno putem društvenih mreža, bilo je potrebno da bi sistem - uvidjevši da stvar sa nezadovoljstvom izmiče kontroli - podigao prvi helikopter. Tek tada upriličena je i prva konferencija za štampu. Četvrti dan su ronioci počeli svoj posao. Koji dan kasnije uključila se i vojska. Mnogo kasnije, pred sam kraj pretrage, stigla je, valjda, kamera koja locira toplotu tijela. Narečena nekoordinisanost, necentralizovanost i ogromna kašnjenja podgrijavali su i stvarali teren za spekulacije, lažne dojave, sve veća gloženja među grupama, haotičnost, nezadovoljstvo, upliv vračara i vidovnjaka, sukobe za Ognjenovim roditeljima...

A onda je, uplašeni sistem, providno i napadno podigao propagandu. Mediji, naročito režimski, uredno su - prelazeći u krajnost, kao odjek griže savjesti za prvih nekoliko dana ćutanja - obavještavali o masovnom odzivu svih institucija, ogromnoj potrazi, savršenoj koordinaciji, štabovima... Odjednom su svi u Crnoj Gori, na televizijama, vidjeli helikopter u krupnom planu, dok ga mi, na terenu, prvih nekoliko dana nijesmo vidjeli ni u širokom. To je bila šminka, koja na licu mjesta nije prikrila ogromnu i sveprisutnu nestručnost za ovako kompleksnu stvar. Nesposobnost, koja može biti kobna za nekog budućeg, živog Ognjena , koji se krije, i koji nije odmah otrčao i zaronio u slobodu. Za kojeg nije kasno.

Drevni kineski alhemičari vjerovali su da je pretvaranje u vodu povratak prapočetku, vraćanje u majčinu utrobu. Tu su vodu kineski „vračevi“ - koliko li je samo od tada vode poteklo Moračom - nazivali vatrom! U toj njihovoj alhemiji, zaranjenje u vodu bila je radnja ognjene naravi. I ne samo to: alhemijsku živu, koja je od vode, ponekad su označavali kao ognjenu vodu. Hrišćani uranjanje u vodu upoređuju sa polaganjem Hrista u grob, a voda krštenja vodi u novo rađanje. U Kuranu je voda život: riba bačena na mjesto gdje jedno more prelazi u drugo, u suri o Pećini, vaskrsava nakon što je zaronjena u vodu. Jevrejska predanja tumače je kao izvor stvaranja. Sveti indijski tekst kaže: velike vode nisu imale obala...

Nije ni čudo što je Ognjen tako iskonski želio u vodu, po cijenu života: u svojoj smrti spojio je sva vjerovanja svijeta. Zato mu trebamo napraviti i obilježje, tu kod njegovog mosta i kod njegove vode: da traje vječno taj oganj. Da traje sjećanje na taj plavi plamen života. Da traje misao na jednu majsku potragu kada smo svi osjetili nadu da možemo i moramo biti bolji.

Plovi, mali, svojim nebeskim morima.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")