''Na kraju su svi počeli da se smiju golom caru, cak i njegove najbliže sluge.''
Često me pitaju zbog čega gotovo u svakom tekstu moram spomenuti sedmostrukog premijera Đukanovića, nerijetko misleći da sam opsjednut tim čovjekom. Naravno, tu se ne zaustavljaju, već (ne)dobronamjerno pitaju zbog čega ne pišem o pozitivnim stvarima, ekonomiji, mladosti, promjenama, idejama, ili bar o nekom drugom. Ta, nije valjda Milo jedini izvor svega lošeg što se dešava u Crnoj Gori?
Jeste. Milo Đukanović jeste izvor svega lošeg u ovoj zemlji. Ustvari, on predstavlja vezivno tkivo svega lošeg u ovoj zemlji. Kako da pričam o ekonomiji kad je upravo on uništio ekonomiju događajima poput davanja 10,5 miliona eura svom rođenom bratu? Kako da pričam o mladosti kad od svog rođenja pa do danas, svoje 24. godine, znam samo za njega na vlasti? Kako da pričam o napretku kad 75 godina ne možemo dočekati demokratsku smjenu vlasti? Kako da pričam o idejama, kad jedina ideja u ovakvoj državi jeste bjekstvo iz nje? Teško.
A ko je omogućio ovakvo stanje danas, ko je omogućio Đukanoviću da radi ono što radi, u konačnom: ko je od Đukanovića stvorio dogmatsku pojavu - mit o njegovoj nepobjedivosti? Pa upravo oni koji ćute i koji ne žele da pričaju stvari koje apsolutno svi vide.
Narednih nekoliko pasusa posvećujem njima, u nadi da će im priča koju ću parafrazirati makar malo otvoriti oči.
...Nekada davno, u dalekoj zemlji, vladao je jedan car. Car je volio da se oblači raskošno i bogato, te nije žalio novce na kupovinu najbolje garderobe. Dovodio je krojače iz cijelog svijeta da mu šiju odijela, koja bi ponosno predstavljao svom osiromašenom narodu šetajući se nadmeno i ponosito kroz grad. Jednog dana u carevinu stigoše dva šnajdera i predstaviše se kao najbolji šnajderi iz dalekog svijeta. Vijest o njihovom dolasku se brzo pronese do samog cara, koji s nestrpljenjem izrazi želju da ih što prije upozna. Tom prilikom šnajderi obećaše Caru da će mu sašiti najbolje odijelo koje je ikad vidio, te da će, za veliku sumu novca, pri njegovoj izradi koristiti najbolje materijale iz cijelog svijeta. Međutim, šnajderi rekoše da su odijela koja oni šiju, zbog skupoće materijala, nevidljiva svim ljudima koji su glupi i ne zaslužuju da žive plemićkim životom. Car oduševljeno i bez razmišljanja prihvati.
Nakon nekoliko dana šivenja, šnajderi rekoše Caru da pošalje svoje sluge da se uvjere u kvalitet odijela. On posla svog najodanijeg izaslanika koji i pored ogromnog truda koji je uložio, nije uočio odijelo, jer, prosto - nije ni postojalo. Ipak, izaslanik pomisli da je bolje da kaže da ga je vidio, inače će Car pomisliti da je glup, te da ne zaslužuje da bude na tako značajnom mjestu. On ode natrag Caru i ushićeno mu reče da nikad nije vidio ljepše odijelo, te da će mu se sigurno dopasti, premda ni sam ne vjerujući u to.
Car zatim naredi i svom zetu da pođe, da se i on lično uvjeri i da mu prenese informacije o odijelu. Zet dođe do stola na kom su šnajderi rekli da se nalazi odijelo, te pomisli: ''ako ga je izaslanik vidio, a ja kažem Caru da se ne vidi, on će sigurno pomisliti da nisam dostojan njegove kćeri. Bolje da kažem da sam ga vidio i da sam oduševljen.'' Tako je i bilo, mladić ne želeći da rizikuje svoj dobar položaj, reče Caru da je odijelo predivno, te da jedva čeka da ga vidi na njemu.
Car, ohrabren riječima izaslanika i svog zeta, i sam odluči da je vrijeme da ga vidi i svečano predstavi svom narodu. Došavši do stola sa odijelom i uvidjevši da odijela nema, Car pomisli: ''Ako su ga šnajderi, izaslanik i moj zet vidjeli, a ja kažem da ga ne vidim, svi će pomisliti da ja nisam dostojan da vladam narodom. Bolje da ga obučem, možda je problem u meni.'' Tako i bi.
Car obuče providno odijelo, te u donjem vešu ode na svečanost zakazanu u njegovu čast. Najzad, zajedno sa svojom pratnjom prošeta kroz narod. Niko u publici nije želio da prizna da je Car zapravo go, jer bi time rizikovao da ispadne glup.
Najednom se začu povik dijeteta iz mase: ''Car je go!'' Sve stade, povorka se zaustavi. Muk. Žena, nekoliko koraka dalje izusti: ''Zaista, car nema odjeće!'' Grobna tišina. Momčić sa druge strane ulice viknu: ''Car je u donjem vešu!'', a onda se ohrabri grupa ljudi, te uglas povika: ''Car je zaista go!'' Car, uvidjevši šta je sebi dozvolio i kako je ispao glup pred svojim narodom, od sramote pobježe nazad u dvor.
Crna Gora, 27 godina Milove vladavine: pojedinci sporadično viču '' Milo je go!'', međutim, ipak nedovoljno glasno. Drugi, šapatom, ali ipak stidljivo, ponavljaju isto. Strah ih je. Boje se. Čega? Gubitka posla? Mizernih plata? Pa, ljudi, već smo izgubili 27 godina života. Zar je malo? Njemu i njegovima nije, oni imaju puno. Oni imaju sve. Oni imaju vas. Vi nemate ništa.
Zato, glasno, glasnije, da cijeli svijet čuje - Milo je mafiokrata. Milo je označen od strane italijanskog tužilaštva kao šef organizovane švercerske grupe. Milo je dao svom rođenom bratu 10 miliona eura na štetu građana. Milo je granatirao Dubrovnik. Milo je deportovao Bošnjake. Milo je devedesetih mrzio Crnogorce. Milo je uništio prava Srba u Crnoj Gori. Milo je za učitelja imao Milo ševića. Milo je krao izbore. Milu je okrenula leđa međunarodna zajednica. Milu je okrenuo leđa narod.
Narode, Milo je go.
Bonus video:
