GDJE SMO NAKON 10 GODINA

Ekonomija nekreativnosti

Referendum je otvorio vrata sistemske poplavnosti “sposobnih i snalažljivih”
74 pregleda 2 komentar(a)
Pomoć, bankrot, Foto: Shutterstock
Pomoć, bankrot, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 10.02.2019. 12:43h

Par trendova ekonomskih tokova su bili važni prije crnogorskog referenduma za nezavisnost. Tranziciju smo odrađivali iz više iteracija, iznalazeći nove pristupe otimanju: sankcione cigare, benzin, banane i ko zna šta još od živih bića do svakojakih đakonija sive ekonomije, s početka vijeka, zamijenili su ekonomski i razvojni resursi Crne Gore. Kafanske prežalice 90-ih kao izabranu verziju onoga što je trebalo da bude nova poslovna elita, početkom stoljeća a nakon prodaje očevine/đedovine zamijenili su prvi pravi milioneri, dok smo tekuće završili u akademsko-partitokratičnoj pojavnosti skoro pa potpunog odsustva kompetentnosti, osim osionog samohvalisanja, značajnog broja poslovnih i administrativnih profila.

Javna administracija je ušla u referendum sa par kvalitetnih dugoročnih odluka; prve, iz novembra 1999. kada se prešlo u dolarizaciju monetarne politike, i druge, kada se početkom stoljeća počelo stabilno razvijanje supervizorskih regulatornih kapaciteta. Ipak, ostala je zarobljena onim što se u žargonu zvalo “strateški investitori”, a u praksi razbucavanje naslijeđene pristojne ekonomske baze kroz maksimalno zakonski nekvalitetan i korupcionaški postupak privatizacije. Umjesto kvalitetnog transfera znanja i dobrih poslovnih praksi, završili smo sa internacionalnim liderskim “jajarama”, lako dobrovoljno kupljenim/ isprljanim od ko zna kakvih političkih i bezbjednosnih shema.

Referendum je otvorio vrata sistemske poplavnosti “sposobnih i snalažljivih”. Stidljivost neoliberala sakrivenih iza diplomatske lokalne zajednice bez javnog poziva, ali zakulisnim dogovorom, uletjela je pravo u javne ljudske potencijale i okovala ukupnu administraciju izabranom poslušničkom partitokratičnošću zbog interesnosti, nekontrolisano trošeći sredstva poreskih obveznika i nastavljajući bahanalije sistemske neodgovornosti prema ekonomiji Crne Gore.

U nekontrolisanom protoku ko zna kakvih milijardi koje su nakon referenduma prošle kroz CG, “desila nam se” svjetska finansijska i ekonomska kriza. Kafana, centar ekonomske “priče” Crne Gore, ostala je u šoku, koji se krenuo liječiti nezaustavljivim zadiranjem u javni džep. Ništa što je kriza otkrila nije bila slabost, ekskluzivno vezana za posljedice kraha izazvanog američkim oburdavanjem finansijske stabilnosti svijeta, nego je bila i daljnje ostaje posljedica nepostojanja razumljivih ciljeva ekonomske politike.

Starteški investitori ostaju opravdanje da se  ekonomija  vodi na svaki osim transparentan zakonski način. Postali smo meka svakojakih globalnih organizatora rođendanskih žurki, a kojima je uzeti neprocjenjivu obalu u kakvoj jeftinoj igrariji koja je imala ljusku tendera, bio i ostaje model poslovanja, jer su moćni i jer im se može. Ipak, uspijevamo da razvijemo postojane temelje turističke privrede, bez obzira što strateški okrećemo leđa dobrom strateškom master planu, pa se opredjeljujemo za prodaju ledina i šikara uz nasilne promjene DUP-ova. Sada, na desetogodišnjicu nezavisnosti konačno postepeno zvanično saznajemo koliko su privatni džepovi finansijski devastirali budžete primorskih zajednica, dok se postigla betonirana verzija turističkog proizvoda.

Uškopljavali smo budžet CG, ne npr. nedavnom regulativom o majkama sa troje i više djece ili ovom posljednjom spin baljezgarijom o objektivizaciji poreskog duga a stvarnom isknjižavanju gluposti iz bilansa potencijalnih prihoda javnih fondova, nego kontinuiranim pritiskom da se budžet stavi u funkciju svega osim održivog razvoja zemlje, od juga do sjevera. Evo, možda počinjemo da radimo dionicu autoputa, ali je stagnacija mjera koje nemaju kvalitet razvojne ekonomske politike dovela do toga da će novac proteći, bez kapaciteta koji treba da obezbijedi stabilne promjene prepoznatljivog ekonomskog doprinosa.

Sistem obrazovanja smo u nezavisnosti odveli u papirološku marketinšku popularističku foliražu, koja na desetu godišnjicu, prije svega, pozorišno-akademski škripi po svim šavovima bavljenja zaštitom privatnih interesa. Zdravstveni sistem je gori nego u vrijeme sankcija iz 90-ih, i predstavlja troškovnu funkciju koja teži beskonačnosti negativnog, kvadrantima kojima se  ekonomija  ne bavi. Tržište rada ostaje petrificirano primjetno napornim stopama nezaposlenosti i uvezano u prljavosti crnogorske pizme, koja sistemski završava strukturalnim nekvalitetom radne etike i radne uspavanosti zaposlenih. Kolektovanje zarada i nepotizam zapošljavanja uz partitokratičnu usmjerenost da niko nema pravo da radi ukoliko nije za vladajuće sinekuriste je ekskluzivna sistemska definicija post referendumske Crne Gore. Tužno i nerazvojno i u simbolu sistemske neangažovanosti, sve suprotno običnoj odgovornoj ljudskoj egzistenciji.

Nominalni i statistički podaci bajkovitog knjiškog razvoja za ljepuškaste agende prema međunarodnoj zajednici ne uspijevaju da sačuvaju ekonomsku, ali ni socijalnu, realnost od posljedica odsustva pravilne ekonomske politike tokom ukupnog desetljeća. Stoga je krajnja konsekvenca ovih 10 godina nezavisnosti iskazana kroz jedinstvenu post-referendumsku makroekonomsku neravnotežu, skoro nezaustavljivo javno zaduživanje. Dosadašnja postreferendumska ispolitizirana potreba da  ekonomija  bude posljednja rupa na svirali razvoja, treba da se promijeni i okrene nizu realnih resursa i inoviranih politika, s ciljem da možda postanemo lider u reformama za građane/nke, za poreske obveznike.

Referendum o nezavisnosti je imao konkretne i kvalitetne ekonomske prednosti. Živjeti u emancipaciji stvaranja i održivosti uz korišćenje samostalnih ljudskih i ekonomskih resursa je stremljenje malih  ekonomija  svugdje u svijetu. Emancipaciju smo zaboravili kao diskrecionu definiciju pravilnog društvenog razvoja, čije nepreglednosti kao resursa budućnosti tekuće jedino potvrđuju žilava, stabilna činjenja malog i srednjeg biznisa Crne Gore. Zato je povratak na stvarne vrijednosti referendumske odluke uz strukturiranje originalne ekonomske politike male razvojne ekonomije najvažnija zadaća nove razvojne odgovornosti. Prosipati i bacati u prazno, što je bila udarna ekonomska “tržišna” sila prije i nakon referenduma, nema opcionost u budućnosti.

 Ekonomija  nije prirodna nauka, ali ima kapacitet da obezbijedi budućnost zajednice i da jača potencijale društva da pomogne nemoćnima i dikriminisanima, i obezbijedi zaostavštinu, ako se sistemski opredijeli da se bavimo konkretnošću resursa i pozitivnošću izmjerljivih rezultata. Mehanizam inkluzivnosti što većeg broja koji trebaju da stvaraju u potencijalima ličnih sposobnosti, pomaže da se iznađu putevi održivosti privatnih, a samim tim, javnih finansija. Sa ekonomije rentiranja prema ekonomiji stvaranja, tu je stvarna šansa i izazov inovirane ekonomske politike CG razvoja u narednim desetljećima, a čemu smo težili, no ipak zaboravili, u biti realizacije onog “da” s kraja maja 2006.

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka