PISMO IZ ZAGREBA

Pisati iz samog bića

Već iste večeri, s ‘Nesanicom’ u rukama, sebi sam naređivala da moram usporiti čitanje. Stranice romana posuđenog iz biblioteke privijala sam uz sebe, neke od njih fotografisala da zauvijek ostanu u mom iCloudu
103 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 23.04.2016. 15:06h

Osjetiti Zagreb na pravi način mogla sam samo ako u njega uronim uz pomoć nečega meni bliskog - a to je pisanje.

Svoje sam pisanije s namjerom objavljivanja počela slagati u Londonu; emotivnu i socijalnu strukturu odnosa s gradurinom konačno sam kroz to i izgradila.

Ali Zagreb? Kadgod su me pitali: ‘Kako ti je u Zagrebu?’ odgovarala sam da tu imam svoju sobu, u kojoj sam uspjela napisati ‘Gospođu Black’; učlanila sam se u lijepu biblioteku u centru grada, knjige su u Hrvatskoj prilično skupe, pa ih pozajmljujem iz biblioteke, čitam svašta, a kupujem samo one koje me očaraju. Eto, rekla bih, to je to. Odgovor je bio iskren, i nije bio za sažaljevanje. Sakrivao je činjenicu da se i u ovome gradu najviše bavim pisanjem i čitanjem, što je, tek sada znam, kazivalo da u grad već uranjam, uprkos tome što izgleda da se ne dodirujemo, dok s jednog od brda, iz podsljemenske tišine, posmatram kako u daljini trepere njegova noćna svjetla.

Čitala sam, da, i to otvorenog srca, sa pomalo sebičnom željom da pronađem nešto domaće o čemu bih mogla i pisati. Nisam pronalazila. Sredina je mala, znaju se ljudi, žele preživjeti od pisanja i izdavašta, postoji nekoliko krugova podrške, tema i okupljanja. Krugovi su zatvoreni i vrte se ukrug - što je dobro za večere u kineskim restoranima; za umjetnost baš i ne.

Darija Žilić, hrvatska spisateljica, koju sam nedavno upoznala, pitala me jesam li čitala Marinu Šur Puhlovski.

Ne, nisam.

Preporučila je Marinin roman ‘Nesanica’. Darijina mi je poezija došapnula da se njenim preporukama može vjerovati. Ipak, ha, naučila sam lekciju: roman ‘Nesanica’ Marine Šur Puhlovski neću odmah kupiti. Uzeću ga iz biblioteke.

Već iste večeri, s ‘Nesanicom’ u rukama, sebi sam naređivala da moram usporiti čitanje. Stranice romana posuđenog iz biblioteke privijala sam uz sebe, neke od njih fotografisala da zauvijek ostanu u mom iCloudu, čak ih i ljubila. Moj je duh, opet, jednim romanom, bio oslobođen da putuje svijetom iz moje podsljemenske sobe, da spoznaje, sjeća se i mašta. Davno se to dogodilo s najboljim romanima Tolstoja, Kafke, Markesa, Dira, s Darelovim ‘Aleksandrijskim kvartetom’, a neposredno prije Marine samo još s knjigama Elene Ferrante, koje su me isto tako od početka zgrabile, zagrlile, ušle u mene, oslobodile duh, zauvijek se s njim povezale. Ljubav. Koga je briga za teoretiziranje, imenovanje stilskih figura i određivanje pripadnosti knjige, kada se rodi ljubav? Sjetila sam se i zašto je roman najzahtjevnija književna forma: teško je tako dugo pisati iz samog bića, biti istovremeno izložen zbog talenta, i samo njime zaklonjen.

Roman ‘Nesanica’ Marine Šur Puhlovski, vratila sam u biblioteku, pa kupila svoj primjerak, tvrdi povez. Vidjela sam da je mnogo toga objavila, osam-devet knjiga. Htjela sam ih sve imati. Ali teško je do njih doći, kao da kriju opasne tajne. Po knjižarama, prodavci ne znaju da li autorku da traže pod ‘Š’ ili pod ‘P’. Malo njih čulo je za nju.

Godinama sam potajno kritikovala sebe misleći da sam lijena čitateljka. Kada su svi za nekog pisca govorili da je genijalan, ja bih ga probala čitati, mučila se, i na kraju rekla sebi da je život prekratak za vrste mučenja koje se mogu izbjeći i to na načine da za izbjegavanje niko ne mora ni znati. Odustajala sam. Onima koji su mi pisali da su kupili neku moju knjigu, govorila sam da se s istom ne muče ako im odmah ne legne. Ljudi ne vole to čuti. Autori su dio industrije izdavaštva, o sebi treba da govore u mistično osjenčenim superlativima. To mi je postalo nesvraljivo.

Do toga me dovela Marina Šur Puhlovski koju smatram najboljim hrvatskim piscem, i zbog koje sada riječ ‘pisac’ vidim i čujem kao imenicu ženskog roda. Ne obazire se na one ‘krugove’. Ona samo piše, ne uzima ni od koga, uzima samo od sebe, ili, kako sama kaže:

‘Najvažnije u pisanju je nešto krajnje jednostavno, na čemu počiva cijela svjetska literatura koja je preživjela, a to je sposobnost pisca za istinu i iskrenost, dakle autorstvo. Nov može biti samo čovjek, ništa drugo. Jezik, tehnika, uvijek je nešto staro, već prevladano.’

Upoznala sam Marinu, otišle smo na šveps, kafu i limunadu. Smije se često i glasno, ima opušteno-elegantan stil oblačenja, nosi, rekla bih, nakit poput talismana, sve opaža, pita, sluša odgovore, radoznala je, poznaje egzaktnu nauku ali i onu paralelnu, koja nas energetski povezuje, neobična je, nesebična i realna. Donijela mi je svoje knjige na poklon. Poslije ‘Nesanice’, čitala sam roman ‘Ljubav’, zatim knjigu eseja ‘Književnost me iznevjerila’. Trenutno čitam ‘Antipojmovnik’, pa ću ‘Ništariju’ i ‘Trojansku kobilu’.

Njene mudre zapise ljubomorno želim zadržati za sebe, da bih samo ja od nje učila; ali, bolji dio mene pobjeđuje, i predlaže da se knjige Marine Šur Puhlovski objave u Crnoj Gori, jer u Crnoj Gori književnost se tek budi, znam o čemu govorim, može se posmatrati kao ‘mlada’ a ne kao ‘nerazvijena’ - tako da su pravi uzori i učitelji zlata vrijedni baš crnogorskom podneblju, baš u ovom trenu.

Galerija

Preporučujemo za Vas