Sedamdeset pet godina od rođenja
Prelistavam knjige s posvetama autora. Zanimljive. Poklanjali su mi svoja djela Mihalo Lalić, Jevrem Brković, Branko Ćopić, Dušan Kostić, Radonja Vešović, Desanka Maksimović, Davičo i Vučo, Dušan Matić, Ćamil Sijarić, Čedo Vuković, Gustav Krklec… Ali i moji drugovi, “pobjedaši”, Milo Kralj, Miško Vujisić, Jovan Dujović, Slobodan Kalezić, Mišo Tripković, Božo Bulatović, Petar Đuranović, Brkica Vuković, Vito Nikolić…
Svinu Pastirica: “Slobu Vukoviću u znak zahvalnosti što me vozi u Kuče. Ratko Vujošević. 1975”.
Te godine Pobjeda krenu na dugo očekivano dnevno izlaženje. Sve republike u SFRJ imale su dnevne listove, Crna Gora nije. Bile su velike pripreme; s proljeća 1974. završena je izgradnja namjenske zgrade, po projektu arhitekte Ilije Šćepanovića. Montirana je nova štamparija, tada najmodernija u Jugoslaviji. Grunuo je crnogorski žurnalizam. Tadašnji glavni i odgovorni urednik Svetozar Durutović dade Ratku da uređuje reporterske, srednje strane; meni gradsku hroniku, (Titogradsku hroniku).
Obje rubrike među najčitanijim.
Bili smo najmlađi urednici u listu. Dnevna traka; posla puno, pa bi Ratko i ja sjeli u auto i strknuli na sat-dva u njegovo rodno Orahovo; “u Oraovo”, kako je volio da kaže. Da predahnemo i kučkog se vazduha nadišemo. S radošću dočekivani od njegovih roditelja, Radosava i Femije.
Rano sam ostao bez majke, Danice; pa su me majke mojih drugova osobile nekom naročitom pažnjom; baš kao i Ratkova, Femija.
Vraćali bi se s Oraova, uz divan pogled na grad s kučkih strana, orni za dnevnonoćnu novinarsku šihtu.
A Ratosije, kako smo ga iz milošte zvali, bio je sjajan reporter i urednik.
Ljucak.
Putovali smo često Crnom Gorom; jedaman ojdosmo u Herceg Novi, da pravimo reportažu s Ljubicom Kovačević, suprugom starog crnogorskog revolucionara Nikole Kovačevića. Ratko me tada fotografisao s njom.
U Titogradu, ugodno.
Posjeđeli bi lijepo i u Klubu umjetnika, koji se nalazio u Crnogorskom narodnom pozorištu. Pristup dozvoljen samo članovima. Na članskoj knjižici pisalo je: “Član Kluba može biti lice koje ima društveno priznati status umjetnika i novinara, član kolektiva Crnogorskog narodnog pozorišta i lice koje od Uprave kluba dobije posebno odobrenje za članstvo. Zabranjeno je točenje alkohola pripitim članovima”.
- Ajmo do stare Berdanke! - rekao bi pokatkad Ratko.
Držala je krčmu, preko puta Osmanagaćića džamije, đe su se, uz čašicu rakije, skupljali boemi starovaroški…
Ratko Vujošević, vrstan žurnalista; po mišljenju književnih poslenika, jedan od najmodernijih savremenih pjesnika. Rođen je u Orahovu 7. aprila 1941.
- Zaronjen u bogatu leksiku - veli crnogorski književnik Vojislav Vulanović - u njene ritmove i sazvučja, Vujošević dovodi pjesmu do uvjerljivih imaginarnih svjetova, koji uzbuđuju i obasjavaju čitaočevu svijest…
Reći će Ratko: Emocije su generator moga stvaralaštva; Crna Gora vječna inspiracija. (“Montenegro, tragičejska goro,/Zvijezdo u crnoj noći udahnuta…”).
Volio je svoj Titograd, koji je, kaže, buknuo, takoreći, iz pepela, kao feniks, sa zgarišta i ledine izrasle su njegove ulice i kafane i stanovi i pekare i česme i bolnice i škole i mostovi i parkovi i igrališta i knjižare i bioskopi, ama baš sve.
- Trideset pet godina, u naše vrijeme brzih i svestranih promjena, nije baš mali period, ali nigdje u svijetu za taj period nije jedna zemlja preobražena u svakom pogledu kao što je naša domovina Crna Gora posebno - zapisao je Ratko Vujošević 1979. povodom tridesetpetogodišnjice oslobođenja Titograda. - Na prostoru naše Crne Gore nije se startovalo samo sa ruševine i pustare, već se moralo raditi u izuzetno složenim uslovima, podizati novo u vrleti i kršu. A to se moglo samo uz veliki samoprijegor trudbenika i uz pomoć drugih krajeva Jugoslavije. Titograd je stoga simbol preobražaja Crne Gore u poslijeratnom periodu. Titograd je danas - naglašava Ratko - posve nov grad, mlad, sa izvanrednim perspektivama za dalji razvoj. Ono što ga čini lijepim, pored njegove mladosti, izvanrednog ambijenta i širine, svakako je i njegova otvorenost i srdačnost prema drugima. Velike mogućnosti za njegov dalji razvoj izazov su novim generacijama da svoj grad iz dana u dan čine ljepšim, bogatijim i ljudskijim. Sve što je dosad učinjeno pokazuje da ovaj grad s razlogom nosi Titovo ime, a u tom imenu je i ponos i velika obaveza ovoga grada…
Pjevao je Ratko Vujošević:
…Montenegro, lučo, istorijo/…I nebo mrkim vjetrom obavito, / I gore što su svoje otpjevale/ Putuje sunce samo sebe sito,/ U meni su se munje pohvatale,/ Sablje što su sjekuć zarđale,/ Orevuar Montenegro…/ Orevuar Montenegro Velika,/ Pjesmo bačena u stijene,/ Jedina noći, noći bez zamjene,/ Orevuar Montenegro.
Objavio knjige: Znak na putovanju (1966), Pastirica (1972), Čini (1990), Beskonačna dozivanja (2003).
Umro u Podgorici 2004. godine.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
