Dvodnevna tribina “Jezici i nacionalizmi” u Centru za građansko obrazovanje, sjajna posjeta... Podsjetilo me je to na danas zaboravljeno vrijeme osamdesetih, kada su tribine bile jedan od rijetkih ventila za artikulaciju drugačijeg mišljenja, drugačijeg političkog stava... Jer, tada nije bilo slobodnih medija i tehnoloških novotarija koje omogućavaju današnji način komunikacije među ljudima.
Ne samo zanimljiv sastav gostiju, već i vrlo zanimljive, goruće teme.
Svuda su isti ili slični problemi. I svuda po regionu, diletanti su mjera svega - pa i kada je riječ o jeziku. U Crnoj Gori, ako igdje.
Bilo je to vidljivo i prilikom nedavne pojave prvog toma Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika. Izuzetno pregnuće grupe naučnika koju je okupila CANU rezultiralo je prvim takvim djelom u istoriji crnogorske kulture. Rječnik se izrađuje po svim naučnim pravilima, bez tipično crnogorskih improvizacija. I što se desilo? Počela je paljba po Rječniku i prije nego što su ga stigli prelistati. Suština je u tome da oni ne žele Rječnik crnogorskog jezika, već rječnik crnogorskog jezika koji će legitimisati jednu kvazinaučnu “elitu”. Diletantsku ekipu. Uostalom, je li im ko branio da naprave rječnik? Ali, to je ozbiljan posao, a priučenost je - priučenost. Uvijek. Ta “elita” je dobila na poklon od vlasti - čitav jedan fakultet. Evo, đečice, igrajte se... Da li, možebiti, neko očekuje kakav prema vlasti kritički nastrojeni glas da stigne sa takvog, poklonjenog, fakulteta? Da li takva ekipa može da brani integritet nauke pred golom političkom Moći? Ili će biti ono što je zapravo od početka - sluškinja Moći. A Crnoj Gori, ovakvoj kakva je, najmanje treba - još poslušnosti.
Još jedan zanimljiv detalj: kada je čitava ova priča sa dva koncepta crnogorskog jezika počela, ova rigidna struja ključnu podršku imala je od Krivokapića. On je bio voljan, olako, prihvatiti njihova rješenja, valjda mu je to izgledalo “crnogorskije”. Rasplet je, pak, pokazao da su takvi Rankovi “eksperti” prvi krenuli da ga cipelaju, kad je DPS dao znak. A Krivokapić je, jedini od političara najvišeg ranga, došao u Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti na promociju Rječnika.
Ipak, ono najtužnije je način na koji je jedan režimski medij pokušao da iskoristi tribinu “Jezik i nacionalizmi” za goli politički obračun. Naime, niko nije kritikovao crnogorski jezik, uopšte nije bila riječ o tome, već je kritikovan način na koji je crnogorski jezik standardizovan, a to su dvije potpuno različite stvari. Koliko god se gospoda iz režimske propagandne mašinerije trudila da falsifikuju stvari, ovdje to nije baš tako lako. Naime, to što oni čuju kao “kritiku postojanja crnogorskog jezika” dolazi od ljudi koji su se borili za pravo na ime crnogorskog jezika. Sasvim legitimno i nužno, uzgred budi rečeno, na tribini je artikulisan stav o neodrživosti i nenaučnosti načina na koji je standardizovan crnogorski jezik. Da budemo sasvim precizni - profesorica Glušica nije rekla to što propagandisti žele da čuju. Ali, da su prenijeli ono što je stvarno rekla, to bi iziskivalo nešto više upotrebe malih sivih ćelija (kako bi rekao Poaro), pa je zato jednostavnije napisati ono što neko želi da se “čuje”. Kako bi se spirala falsifikovanja nastavila. To je Crna Gora: ovdje se proginitelji predstavljaju kao progonjeni, a od žrtve se hoće napraviti krivac... Zato nam je sve ovakvo kakvo je.
Suština je u Moći. Moć deformiše jezik. Moć deformiše život. Moć deformiše sve.
Ponekad me začudi da u tom frontu banalnosti vidim i ljude za koje sam mislio da ne mogu biti dio takve priče. Ali, nije stvar u tome da li oni u to vjeruju, već da li na to pristaju. Iz bilo kakvog razloga: konformizma, letargije, oportunizma... Jer, važno je znati: nacionalizam kao javnu paradigmu uvijek kreira vlast, ali, svi koji na to pristanu postaju - saučesnici.
Bonus video:
