STAV

I Božić i Nova godina!

Crkva ne omalovažava Novu godinu, nego nastoji da joj da pravi smisao
918 pregleda 6 komentar(a)
Jelka na Trgu nezavisnosti, Foto: Filip Roganović
Jelka na Trgu nezavisnosti, Foto: Filip Roganović
Ažurirano: 27.12.2018. 11:58h

Kroz dijalog vladike Danila i igumana Stefana, na posljednjim stranicama „Gorskog vijenca“, Njegoš izražava svoje čuđenje, otkud proslava Nove godine, u sred zime, kad niti šta cvjeta, niti rađa, – nego je, naprotiv, sve okovano snijegom i ledom?

Ovu zapitanost nameću čula i posmaranje prirode. A kod Njegoša je vjerovatno ovo čuđenje bilo inspirisano i saznanjem da sve velike civilizacije i kulture, početak novog kalendarskog kruga vezuju za promjene koje su, u svijetu oko nas, najvidljivije u proljeće ili u jesen.

Drugim riječima, Njegoševo pitanje je potuno logično, i nije suvišno, da ga i mi, u ove pretpraznične dane, obnovimo, i da objasnimo, sebi i drugima, šta to mi slavimo u novogodišnjoj noći? Je li to, prosto, smjena brojeva na kalendaru, ili nam je mjesec januar, po nečemu bitniji od drugih mjeseci, – pa nam je njegov prvi dan veći i značajnji od, recimo, prvog februara ili prvog maja?

Januar je (samo mu ime kaže), posvećen paganskom božanstvu Janusu, onome koji vlada „svim počecima i prelazima“. E sad, otkud Janus u ovo zimsko doba, – a ne, recimo, u godišnjim periodima procvata i bujanja?

Ono što je jasno i očigledno, – Rimljani su veliku pažnju posvećivali astronomskoj činjenici, da na sjevernoj zemljinoj hemisferi, baš u ovo doba, sunčeva svejtlost jača i biva dugotrajnija tokom dana. Otuda je, u prethrišćanskoj kulturi, 25.decembar bio dan kad su pagani proslavljali „Nepobjedivo Sunce“, – one dane ili period, kada Sunce napreduje i postaje prisutnije.

I baš tu dolazimo do ukrštanja dvije tradicije u ovim januarskim svečanostima. One paganske i one hrišćanske. Paganska kaže da se kroz promjenu ponašanja sunčeve svejtlosti, sva priroda obnavlja, i otuda je Janus, sa dva lica (jedno gleda unazad, a drugo unaprijed), božanstvo promjene – poštovan baš u dane te i takve obnove.

Na drugoj strani, hrišćani kažu: „Dobro, to je očigledna i bogomdana činjenica i nesumnjiva promjena, ali nije normalno da slavimo Sunce i njegove mjene, a da ne slavimo Onoga koji je to sve stvorio. Nije kako treba, da slavimo prolaznu tvorevinu, pored živog i neprolaznog Tvorca“.

I eto, tu je razlog, što je Crkva, uzela baš taj dan, nekadašnji paganski praznik, za datum proslavljanja Hristovog rođenja. Ono što je od većine odavno bilo prepoznato kao dan slavljenja promjene i početka, Crkva je posudila za svoju objavu nove istine, da je među ljude došao Tvorac svega,… Tvorac Sunca, i prirode i njenih promjena.

Ne mislim da Nejgošu nije bilo jasno sve ovo. Naprotiv. Umjetnik je napravio „igru mišljenja i stavova“… kako bi njom naslikao ljepotu centralnog veselja u njegovoj priči. Ljepotu Božića. Akteri njegovog dijaloga, koji raspravljaju o smislu obilježavanja Nove godine, sjede pored plamena od badnjaka, i slave „Mali Božić“. Njegoš je znao, da je pored januarskog Sunca, ono istinski novo, ono što opravdava proslavljanje Nove godine, – Novorođeni Hristos!

I zaista, kada Crkva danas naglašava i poziva, kako Božić prethodi Novoj godini, i kako joj on daje smisao i značaj, – odnosno kako bez Božića ne bi imalo nikakvog smisla proslavljati Novu godinu, u sred zime, – Crkva se tada bori za smisao svetkovanja oba praznika. Ona ne omalovažava Novu godinu, nego nastoji da joj da pravi smisao.

Zato je u zapadnom hrišćanskom svijetu, taj poredak smislen i jasan. Svugdje na Zapadu, najprije se proslavlja Božić, kao Rođenje Boga među ljudima, i kao nadgradnja i produbljenje onoga što su radili pagani klanjajući se Suncu. Tek nakon toga, oni ljudi koji su proslavili pomenuti događaj, centralni i ključni, proslavljaju i početak novog godišnjeg kruga, upravo započetog dolaskom Boga među ljude.

A proslavi Božića, kao i svakog većeg crkvenog praznika, prethodi višednevni post, kojim se kroz uzdržanje i molitvu pripremamo za pravo slavlje i praznovanje. I baš zato, nije normalno, ne zadovoljava osnovne principe odnosa prema tradiciji, niti čuva smislenost praznika…kada mi, ovdašnji pravoslavci, najprije lumpujemo za Novu godinu 1. januara, pa onda slavimo Božić, pa tek onda, ni sami tačno ne znajući zašto, „opet“ slavimo neku „crkvenu“ ili „srpsku“ Novu godinu!?

Inače, treba znati, da je drevna biblijska, starozavjetna proslava Nove godine smještena u jesen, u 1. septembar po crkvenom kalendaru – pa je i dan danas, u bogoslužbenom smislu, za potrebe crkvenog računanja vremena, taj jesenji datum prvi dan nove godine. To je ona prva crkvena nova godina ili novogodišnji dan sa najvećim autoritetom – među tolikim ”novim godinama”.

Mislim da imamo pravo, na toliko dostojanstva, da početak Nove godine slavimo na način kako to rade naša hrišćanska braća, protestanti i rimokatolici.

Najprije da postimo i Bogu se molimo, sve do Badnjega dana (posljednji dan 40-dnevnog posta), pa onda da nam slavlje i svečarski duh, sa sve poklonima, badnjacima, jelkama i čestitkama, u domove uđu sa onim „Mir Božiji, Hristos se rodi“! Pa tek onda, tako veseli, i ako ko voli, „pripiti“ poput igumana Stefana (kome duša igra povrh čaše vina), da se radujemo Novoj godini, … ali radošću i toplinom Hristovih badnjaka.

Ne znam za druge, ali Crnogorci su, baš tim redom, slavili Novu godinu – jer tako piše Njegoš, takva je hronologija događaja u „Gorskom vijencu“.

Autor je Rektor Cetinjske bogoslovije