STAV

Stara Varoš pjesmom opjevana

Protestujem kod Bata i pitam - gdje ste Starovarošani led vas ubio?
384 pregleda 2 komentar(a)
stara varoš, sahat kula, Foto: Arhiva Vijesti
stara varoš, sahat kula, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 20.04.2016. 08:32h

Pejzaž kao u horor filmovima - stare kuće koje se jedva drže, šarenilo savremenih višespratnica, sa različitom arhitekturom, ponegdje prave vile, a preko puta golubarnici, gomile kamena od urušenih kuća, kokošinjci, smetlišta, parkirana vozila i drugo! Čar ovom kalamburu od naseobine, daju uske asfaltirane ulice, u vječitom sukobu sa okolinom. Kulturne i istorijske znamenitosti bez oznaka i prilaza i izlaza...

Na putu do mog dobrog prijatelja Bata, stanovnika Stare Varoši, put me vodi preko mosta Union bridž, pa ulicom Petra Prlje.

Polovina pomenute ulice je rekonstruisana, a na drugoj su radovi u toku. Narodski rečeno, završena polovina ulice ispeglana je, kao u nekom brodvejskom filmu, a to što nije jednosmjerna i što nema trotoara nije sitničariti. No, s lijeve i desne strane tako lijepo uređene ulice, kuće i kućerci, vile i višespratnice (skoro bez nekog reda), mnoge opasane visokim zidovima i velikim železnim kapijama u nepomirljivom sukobu sa novom saobraćajnicom ili vremenom u kojem je varoš nastala!? Mnoge su na prodaju, ali izgleda niko ne haje na tu ponudu?

Zašto u sukobu? Pa zato što taj novi “ispeglani” asfalt nije bio, niti će ikada biti, materijal za Staru Varoš. Taman tako, kao što davno preminulom Ćamu - vrhunskom straropodgoričkom opančaru (od automobilskih guma), nikada ne bi moglo pristati lister odijelo.

Protestujem kod Bata i pitam - gdje ste Starovarošani led vas ubio? Što ne stanete ispred projektanta i investitora i kažete nije ovaj asfalt za ovu ulicu, nego kaldrma, koja podsjeća na davno prohujalo vrijeme, kada je varoš nastala? Dobroćudni Bato sleže ramenima, nudi mi stolovaču, a potom prozbori: “Nema nas, umrli smo”. A potom zaćuta.

Slijedeći Batovu misao, kao da potvrđuje da je u ovom dijelu Podgorice, davno umro duh i želja ljudi da se Stara Varoš sačuva kao neprolazno blago i neodvojivi dio savremenog grada. I tako, gost željan da se upozna sa korijenima grada na ušću rijeka Ribnice i Morače, mora se pomučiti da bi našao pravi put i zadovoljio svoju znatiželju. A kada sve to nekako postigne, osjeća se kao prevaren, jer ništa nije vidio, niti zna gdje je bio. Čovjek kojega put vodi do Bata i kafane Pod volat na dobre ćevape, radije bi zaplakao nego pozdravio novu asfaltnu džadu, opet u dva smjera i bez trotoara?

Obrni-okreni, ispada da u posljednjih 70 godina u Staroj Varoši nijesu boravili ni struka ni nauka (liše znamenitog akademika Pavla Mijovića sa saradnicima koji nam je ostavio ogromno arheološko i istorijsko bogatstvo) pa je višedecenijskim nemarom ljudi teško devastirana. Laici tvrde - nepopravljivo izgubljena.

A tek ako priču preselimo na prostor tvrđave Depedogen za čiju bi nam priču malo bio jedan broj tematskog časopisa, a kamoli osvrt na stanje jezgra stare Podgorice - Alate, Birziminijum, Birzumon, Berzumno)... čija prošlost datira od kraja kasne antike do Crnojevića, Petrovića i današnjih dana. No izgleda o tvrđavi Depedogen više brine Amfilohije i njegovi popovi (bez obzira što to nije njihovo duhovno stanište), nego oni koji su zaduženi da čuvaju tvrđavu i Staru Varoš, kao kulturno dobro od neprocjenjive vrijednosti!? Jer, što je Podgorica bez Stare Varoši?

Davne 1986. boravio sam u dvonedjeljnoj posjeti Bagdadu, tada jednoj od svjetskih prijestonica kulture, sa korijenima datiranim šest milenijuma p.n.e. Stari Bagdad ostavio je na mene snažan utisak i ta ću osjećanja nositi u sebi do kraja života. Čovjeku je u to vrijeme trebalo 7-10 dana, da bi se valjano upoznao sa prastarom naseobinom, njenom arhaičnom arhitekturom, uličnom podlogom (kaldrmom) i hiljadama starih zanatskih radionica i suvenirnica, još iz doba nastajanja grada, čijim je poslenicima država toga vremena dotirala značajnu sumu novca kako bi izdržali i bili vjerni starom Bagdadu za sva vremena. Uz to, vodič ne propušta da kaže da se takav naum višestruko isplati državi! Ta ljepota sadržine starog Bagdada, koja mami čovjeka na svakom koraku, ne može se opisati u par rečenica. Jednostavno, sve što sam tada vidio je fascinantno!

Što je danas ostalo od starog Bagdada naspram Šeratona, Hiltona i blještavih bulevara novog Bagdada, ne znam? Jedino znam, da su nedavni “oslobodioci” Bagdada ostavili iza sebe pustoš! Ali, duh iračkog naroda sigurno nijesu mogli ubiti i jednog dana će iznići stari-novi Bagdad, kao feniks iz pepela, sa duhom i kulturom koja je prije više milenijuma zametnuta na ovom prostoru! Kulturna Italija izdvojila je vremenom ogromne količine novca i znanja da bi izvadila iz zemlje i vulkanskog pepela gradove svoje davne prošlosti - Pompeju i Herkulanu i oni su danas turistička znamenitost svjetskih razmjera!

Bato, Žuti, Zoja iz Alate, prijatelji Podgorice, čelnici Sekretarijata za kulturu i urbanizam, krenite i tražite da čuvari naše kulturne baštine koja se zove Stara Varoš, sa tvrđavom Depedogen, konačno učine davno propušteno, te da se vaše namjere ozakone i Stara Varoš - ako je to moguće sačuva od totalne propasti!

Nije asfalt za Staru Varoš, ni bilećki kamen za Trg Vojvode Osmanagića, ni ubitačno šarenilo arhitektonskih rješenja koja su unijeli u Staru Varoš vlasnici prostora i starovaroških zidina, a preko puta njih golubarnici, kokošinjci, gomile kamena urušenih kuća i smetlišta, i sve to pored devastiranog Depedogena udaljenog jedva kilometar od centra Podgorice? Zašto stara kuća Čubranovića (1630) nema adekvatan ni prilaz ni izlaz, niti objeležje (izuzev kafanu), već se do nje može doći vijugavim makadamom kao iz predratnog doba, a izlazi uličicom nesigurnom za bezbijednost prolaznika. I sve to pored nekadašnjih kuća - urvina dva velikana crnogorske umjetnosti?

Zašto u Podgorici ne postoji posebni tehnički biro (agencija) koji će propisivati uslove i fabrikovati projekte naručiocima, prema kojima se može graditi i sačuvati imidž Starae Varoši i od kojih niko ne smije odstupiti, po cijenu robije? Zatim državni (opštinski) fond iz kojeg bi se u partnerstvu država - privatni interes, finansiralo 50% potrebnih radova za dovođenja Stare Varoši u neko prvobitno stanje. Pa neka traje i košta koliko košta!

Ima mjesta razmišljanju, da se građani Opštine Podgorica “oporezuju” i iz nemaštine izdvajaju desetak godina i više, po euro ili dva, kako bi koliko-toliko pomogli da se umiri građanska savjest, pred generacijama koje dođu poslije nas i koje će valjda više voljeti Podgoricu od nas!

Za stanje današnje Stare Varoši nema nikakvog opravdanja, a kamoli da joj neko traži mjesto na turističkoj mapi grada i Crne Gore. Jer, bez Stare Varoši, nema jedinstvenog sklada i spoja stare sa novom Podgoricom, koju valja kao takvu voljeti i diviti joj se!

Primjer ubogog stanja u kojem se danas nalazi Stara Varoš i tvrđava Depedogen, kao jedinstven spomenički areal, samo je, nažalost, pokazatelj naše velike udaljenosti od cilja kojem stremimo!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")