Ranke sa vedrom voljom

Mogla je biti 1978. Gimnazijske učionice bile su pune. Generacije rođene šezdesetih gurale su se u prenatrpanim prostorijama. Profesor Pašić je izgovorio moje ime. Ostalo je desetak minuta do kraja časa. Rekao je: „Prvi i Drugi srpski ustanak. Ili - što bi Ranke rekao - „Srpska revolucija“. Dakle, imao sam desetak minuta da prepričam zbivanja od početka do sredine 19. vijeka. Za to je spomenutom njemačkom istoričaru Leopoldu Rankeu trebalo nekoliko stotina stranica. Kada je profesor Pašić upisao peticu i sklopio dnevnik te zakoračio ka izlazu, ja sam još uvijek pričao. Stigao sam tek do Miloševog podizanja novog ustanka.

Docnije bih se kao postdiplomac u Beogradu sjetio ove scene iz Tuzle kada bih navratio do Rankeove na Vračaru gdje su mi moji drugari, budući zubari, koji su imali stomatološke vježbe, popravljali zube. Tako sam Rankeovo ime povezao sa malim gimnazijskim trijumfom i beogradskom zuboboljom.

Sada, kada se navršava 140 godina od smrti Leopolda Rankea, umjesno je postaviti pitanje - šta autor djela „Srpska revolucija“ znači današnjim Srbima, današnjim Njemcima i današnjim istoričarima?

PRUSKA TIRINGIJA

Kada su advokat Gotlib Izrael Ranke i njegova supruga Friderike uoči Božića 1795. dobili prvo dijete - sina Leopolda - u varoši Vie u Tiringiji, to je već bio dio Pruske, države u ekspanziji. Fridrih II Veliki je umro prije Rankeovog rođenja, ali je svojim nasljednicima ostavio u amanet jednu od glavnih evropskih sila sa jednom od najdisciplinovanijih vojski u Evropi i veoma efikasnom birokratijom. Dva mjeseca prije rođenja Leopolda Rankea Pruska je, zajedno sa carskom Rusijom i Habzburškom monarhijom raskomadala Poljsku. To su bili znaci vremena.

Rankeovi stričevi su već napravili karijere u Berlinu, jedan je bio visoki državni činovnik, drugi direktor gimnazije, treći poznati teolog.

Poslije uobičajenog školskog puta za tadašnje vrijeme, diplomirao je na katedri za klasičnu filologiju i teologiju u Lajpcigu, a posjećivao je i predavanja iz nove njemačke literature i filozofije. Doktorsku disertaciju odbranio je kao dvadesetdvogodišnjak. Ona se bavila Tukididom, najvećim antičkim istoričarem. Najprije je neko vrijeme putovao njemačkim zemljama, da bi se 1818. skrasio u Frankfutru na Odri kao profesor istorije i filologije. Svojim prvim istorijskim djelom - Istorija romanskih i germanskih naroda od 1494. do 1514. - stekao je reputaciju u stručnim krugovima. To mu je donijelo i poziv da pređe u Berlin i postane vanredni profesor na tamošnjem univerzitetu.

Sve je izgledalo kao da će se akademska karijera mladog istoričara odvijati pravolinijski, gotovo činovnički. Ali njegova metoda oslanjanja na izvore i njihovo kritičko preispitivanje dovodi do trogodišnjeg boravka u Beču i Veneciji gdje je u državnim arhivima proučavao izvore koji su govorili o Rimskom Carstvu.

BEČKI SUSRET

Godina je 1828. Leopold Ranke boravi u Beču. Njegov arhivski rad je do tada neviđen. Kažu da je u prestonici Habzburga, a poslije i u Veneciji, toliko dugo boravio u arhivskim prostorijama, da ga je osoblje već smatralo dijelom inventara.

U Beču od 1813. živi i Vuk Stefanović Karadžić. Njega i Rankea je najvjerovatnije upoznao činovnik bečke dvorske biblioteke i cenzor slovenskih i novogrčkih knjiga, jedan od rodonačelnika slavistike, Jernej Kopitar.

I onda je Ranke, vjerovatno u dugim razgovorima sa Vukom u bečkim kafanama, salonima, Dvorskoj biblioteci, shvatio da razgovara sa svjedokom jednog istorijskog događaja o kojem Evropa malo zna. Strast istoričara se rasplamsala. „Veliki dio novije istorije doznajemo iz štampanih knjiga, drugi dio iz pisanih dokumenata. Ima i takvih događaja koji žive samo u sjećanju, pamćenju onih koji su imali bitnog učešća u njima“, zapisaće on u predgovoru knjizi, koja je tada, u Beču, bila tek grozničava ideja, a već 1829. u Hamburgu objavljena je pod naslovom Die serbische Revolution - Srpska revolucija.

Rankea je gonila strast koju pokazuju autori svih žanrova - od pjesnika do filmadžija, od teologa do nuklearnih fizičara - ako ja ne zapišem to što sam saznao, možda se ta saznanja zauvijek udave u virovima vremena: „Zaista nije potrebno dugo razmišljati da bi se uvidjelo kako se često smrću onih koji su bili posvećeni u događaje gubi za svijet neko znanje koje bi nam tek moglo otkriti kako treba dušu ljudi i zbivanja, u čemu je napredak, u čemu je propast. Možda je vrijedan truda svaki pokušaj da se spriječi neki takav gubitak“.

Vuk je bio Rankeu više od sagovornika. Vuk mu nije samo davao dokumente, već mu je satima prepričavao događaje iz ustanka, biografije ustanika, narodne pjesme, političke odnose među Srbima i Turcima. Jedna od najuticajnijih evropskih knjiga o Srbiji iz 19. vijeka nastala je djelimično iz usmene tradicije i živih razgovora, a ne samo na osnovu arhivske građe. Vjerovatno su zato u knjizi obrađeni narodni običaji Srba, njihova epska poezija. Za Rankea je Vuk bio ono što je za mnoge vještačka inteligencija - neograničeno znanje o nekom predmetu. Samo moraš da umiješ da postavljaš prava pitanja.

VUK I RANKE

Vuk je Rankeu praktično omogućio pristup srpskoj istorijskoj građi ali mu je i tumačio događaje. Zbog toga neki istraživači smatraju da bez Vuka knjiga gotovo ne bi mogla nastati u obliku u kojem je objavljena. Poznato je i da je Ranke u predgovorima i prepiskama otvoreno priznavao koliko duguje Karadžiću. „Sva ova i druga svjedočanstva, pisma i informativna dokumenta prikupio je valjani sakupljač narodnih pjesama Vuk Stefanović Karadžić“. Ranke kaže da je Vuk „posmatrao događaje iz blizine, njega možemo vidjeti kao jednog od glavnih svjedoka“.

Sve do danas većina istoričara smatra da je Vuk bio presudan kao kulturni posrednik, ali Ranke ipak autor istorijske interpretacije i konačne strukture djela. Naravno, još uvijek postoje glasovi koji kažu da je Vuk u tom odnosu zakinut. To je dio Kalimero-sindroma, jer očito u svakom vremenu postoje ljudi koji u svemu vide zavjeru i podlu namjeru.

Ranke je zapravo organizovao narativ na način na koji ga je njemački svijet mogao razumjeti. Srpski ustanak nije posmatrao kao orijentalnu anomaliju već ga je uklopio u evropsku istoriju te mu dao filozofsko-istorijski okvir. Drukčije rečeno, ovaj njemački istoričar je oblikovao političko značenje „srpske revolucije“.

Svakako je odnos simbioze dvojice stranaca u Beču u ovom djelu imao srećan ishod. Ali postojale su i zadrške savremenika prema metodološki revolucionarnom i krajnje neuobičajenom radu Leopolda Rankea.

RANKE I NJEGOVI SAVREMENICI

Zbog Rankeovog relativno pozitivnog prikaza srpskog ustanka protiv Osmanskog carstva, dio njemačke konzervativne javnosti osjetio je nelagodu. Tek su bili završeni Napoleonovi ratovi, pa je njemačkim konzervativcima bilo sumnjivo sve što je povezano sa narodnim ustancima, revolucionarnim pokretima, ili ideji nacionalnog samoopredjeljenja.

Zbog toga je Rankeovo predstavljanje Srba kao legitimnog istorijskog i političkog subjekta moglo da mu naškodi. Međutim, Ranke je oduvijek bio konzervativni monarhista i nikada nije zagovarao revolucionarni preobražaj Njemačke. Ostavili su ga na miru.

Oženio se 1843. Supruga Klarisa Grejvs-Parseval, s kojom će dobiti tri sina, poticala je iz plemićke dablinske porodice. Njen otac je bio direktor dablinske policije.

Za života je Ranke postao neprikosnoveni intelektualni autoritet na polju istorijske nauke - ali za to su zaslužna druga njegova djela. Američki studenti su krajem 19. vijeka u Sjedinjene Države prenijeli njegovu naučnu metodologiju koja je tamo postala oblik kanona.

Knjiga „Srpska revolucija“ doživjela je 1844. godine drugo prošireno izdanje, a pred kraj Rankeovog života priređeno je treće izdanje pod nazivom „Srbija i Turska u 19. vijeku“.

U Srbiji je ovo djelo najprije naišlo na dobar prijem. Poneko je gunđao da tu i tamo neki detalji nisu kako valja. Među nezadovoljnima je bio i sam Vuk. Jeremija Gagić, drugi sekretar Praviteljstvujuščeg sovjeta, potom i ruski vicekonzul u Dubrovniku, čak je rekao da Ranke „bodljivo“ govori o Srbima. Prilikom ponovnog čitanja Rankea shvatio sam šta je Gagića ispunilo nelagodom. Bodlje na koje je on ukazao jesu vjerovatno ubodi istine, na koju diplomata Gagić baš i nije navikao kao na korisnu pojavu. Evo jednog takvog primjera: Ranke je pokolje poslije ustaničkog osvajanja Beograda i Šapca nazvao zvjerstvima, stavljajući ih na dušu srpskim vođama: „Korijen zvjerstva je nesrećna nastrojenost ljudske prirode: osvetoljubivost i gramzivost ujedno, pravi znak varvarstva“.

Ipak, glasovi nezadovoljnika su brzo utihnuli. Ranke je 1849. izabran za počasnog člana Društva srpske slovesnosti, a 1864. postao je dopisni član Srpskog učenog društva, preteče današnje Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Stojan Novaković je preveo i objavio prvi dio 1864. godine u Beogradu. Ova knjiga je zatim i nagrađena iz književnog fonda Ilije M. Kolarca.

KAKO ČITATI RANKEA?

U 20. vijeku su istoričari i književni teoretičari okrenuli ćurak naopako da bi kritikovali Rankea zato što je idealizovao srpski narod, romantizovao hajduke i ustanike, prikazivao Balkance kao „prirodne“, autentične i herojske ljude. Pritom je ponešto od toga i u oku posmatrača, ali okvir u kojem se Ranke intelektualno kretao jeste bio doba nacionalnog romantizma. U „Srpskoj revoluciji“ nailazimo na retke koji govore o značaju poezije za život Srba - što je vjerovatno nezamislivo za neko djelo kasnijih istoričara: „Kao neki srodan element okružuje poezija život i prikazuje nam njegove pojave u ogledalu, ne sve bez izuzetka, ali one važnije, u njihovoj najistinitijoj prirodi, manje ometane nebitnim stvarima i utoliko jasnije“.

Sve te primjedbe mogu da se odnose jednako na horizont epohe i mjesta sa kojeg je Ranke posmatrao tadašnja zbivanja, kao i na horizont epohe i mjesta sa kojeg su Rankea kritikovali.

Nova humanistička nauka sa postkolonijalnim predznakom, u rasponu između Marije Todorove i Edvarda Saida, zaoštrila je te primjedbe. One su izrečene u već poznatom tonu, spočitavajući Rankeu da je izmislio svoj Balkan na osnovu svojih evropocentričnih limita. Čak i kada je pokazivao veliko poštovanje prema Srbima, u toj interpretaciji Ranke ih je ipak posmatrao kroz kulturne kategorije svog vremena pa je Srbija ispala istorijski „egzotična“.

Ponovo se čuju i glasovi, koji tvrde da su Kopitar i Vuk manipulisali Rankeom. Ili da je Ranke preko Vuka želio da dobije pristup salonima u kojima se kretao Gete. Ko kaže da istorijski tračevi ne mogu da nadžive njihove protagoniste?

Shvatanje dometa i značaja Rankea u postjugoslovenskom prostoru zavisi i od tačke sa kojeg ga posmatrate. Iz Zagreba on ponekom zacijelo izgleda kao odveć blagonaklon prema Srbima. Kao istoričar koji označava početak evropskog privilegovanja srpskog istorijskog narativa na Balkanu.

Njegovo insistiranje na dihotomiji islama i hrišćanstva i na stereotipu o Osmanskom carstvu kao isključivo represivnoj sili, posmatrano iz Sarajeva može da izazove iritacije.

Ranke je svakako bio svjestan i šire slike. Uzroke nevolja Osmanskog carstva vidio je u dominaciji islama i obespravljenosti hrišćana. „Prelaz iz hrišćanstva u islam oslobađa svakoga“. Taj istorijski model je postao kočnica. Ranke još ne vidi da li će taj poredak biti zamijenjen evolutivno ili revolucionarno, ali smatra da je već u 19. vijeku bio prevaziđen. „Za Osmansko carstvo, za mir u Evropi i za razvoj čovječanstva važan zadatak jeste da se hrišćanskom življu u Turskoj omogući siguran i na razumnim načelima zasnovan opstanak“.

Istorija nije marila za istoričareve savjete, već je izabrala svoje omiljene stranputice.

Percepcija umije da varira i u samom Beogradu, zavisno od toga da li su „ruski svijet“, „evropske vrijednosti“, antikolonijalni ili ekspanzivno-nacionalni narativ prizma kroz koju se posmatra.

SMRT SRED SVJETSKE ISTORIJE

Istorijski stručnjaci će potvrditi da na neki način, moderna profesionalna istorijska nauka širom svijeta nosi „rankeovski DNK“. U svojim osamdesetim godinama započeo je monumentalnu „Istoriju svijeta“. Diktirao je tekstove svakodnevno i nakon 90. godine života. Umro je u Berlinu 1886. praktično još radeći.

„Svakako, postoji nada da će se srećno nastaviti počeci koje smo prikazali ovdje. I da će naši sljedbenici jednog dana imati da zabilježe svijetle stvari“, napisao je na kraju „Srpske revolucije“. Da li bi 140 godina poslije svoje smrti i skoro dva vijeka od prvog izdanja te knjige još jednom napisao takvu rečenicu?

Pruska skromnost mu je nalagala i ovakve misli: „Bar namjera nam je bila to da se sa događajima upoznamo neposredno, da ih prikažemo sa vedrom voljom“.

Njegovi biografi smatraju da su Leopoldu Rankeu - koji je „fon“ kao plemićki dodatak imenu stekao u Pruskoj 1865. - estetska strana jezika i način kazivanja bili skoro jednako važni kao i njegovo kritičko preispitivanje izvora i njegovo čuveno pitanje: „Kako je zapravo bilo?“ Zato ću s lakoćom zapamtiti ovaj izraz koji sam sreo kod njega i nigdje više, te i ja završavam ovaj tekst „sa vedrom voljom“.