Milu i Radojki još dobro ide. Navikao narod od usta da odvaja samo da bi imao svoju državu. Nije samo država u pitanju - mnogo više od toga - ideja države. Država je neophodna da bi raskrstili sa mračnom prošlošću i krnjom azbukom, braću zavadili, izvršili privatizaciju nacionalizovane i državne imovine, obnovili buržuje i proletarijat, bogate i siromašne. I već jednom postali dio srećne i sređene europske porodice, u kojoj se zna ko pije a ko plaća. Evropa i ne krije da joj se dopadamo. Doći će i sa vojskom ako ih ljubazno pozovemo.
Ipak, nađe se neko pa je protiv ideje jedne takve države. Taj, zanago, nije samo protiv ideje, nego i države, s pravom tvrde akademici i Radojka, ali i partije koja je iznijela plemenitu ideju iz tame nebića. A to je već previše: izem ti partijsko-državnog neprijatelja! Taj ne zna, ili se gradi da ne zna, da partija na vlasti ne može bez države, iskustvo od 1945. nas uči o tome, opoziciji u takvom sustavu nema mjesta. O revoluciji je ovdje riječ: nije ovo obična država koja se bavi rutinskim poslovima - tužioci tamo, predsjednik Skupštine ’vamo, utvrđuje dosadne carinske propise i poreske stope... s vječnošću se ’ođe zbori.
Pak je borba neprestana
Niko ljepše i tvrđe ne zamišlja Evropu od komuniste vedra čela - partijca, posvećenog novom radnom zadatku. Utrkuju se Obrad-Mišo i Miško-Obrad, koji će prije k Evropi. Malo, malo, pa aeroplanom u Brisel. Sloga vlada u redovima socijalista: niko se ne osipa, dapače, svako pozitivan im se priključuje. Ne zna se više ko je Radojka, očekuje se protesni skup DPS fanova sa sloganima - „Svi smo mi Radojka“, „Korumpirani smo, pa što“ „Mi smo država a ko ste vi“. Akademici i profesori svih fakulteta u dostojanstvenom mimohodu sa transparentom „Mi i ovdje držimo čas“.
Crnogorsko rukovodstvo je vazda bilo najposlušnije - zdravo patrijarhalno nasljeđe - Tito ga jošte hvalio, slali smo na Goli i preko norme, hvali našeg lidera i sadašnji poslodavac, krupni kapital i njegovi organi. Za postignute rezultate. Tako smo postali i lider u regionu: prodajemo i privatizujemo i ono što ne moramo. Prodaja Vodovoda, koja će prije ili kasnije neminovno uslijediti zbog nagomilanih kamata, biće uknjižena kao direktna strana investicija i uvećanje budžetskog prihoda za tu godinu. Samim tim i kao porast nacionalnog bruto proizvoda. Pa se neko još sjeća da je Milo bio loš student.
Još ovaj put
Nakon svih ovih godina napretka - dužni smo više nego što smo stekli: firi nekoliko stotina miliona, ne računajući rasprodatu državnu imovinu od osam stotina miliona eura. Pojeli državotvorci i glasači njihovi. E sad, fali državi nekih dva miliona eura dnevno za trošak, da se prikrpimo, ovo pred Izbore, dok još imamo kreditni rejting... Jesmo li se sastali bećari, pa ni jedan za kuću ne mari. Međutim, sve smo bliži Evropi i Atlantiku - javlja Milo - raznosi Radojka. Ima tu djelić istine, mada se radi o optičkoj varci: mi smo oni isti - ni malo evropskiji - samo što su jedni postali imućniji, drugi siromašniji. Prvi oteli od drugih. Evropa, međutim, prilazi nama - da potkrati đe je predugačko i da odlije đe je prepunano. Današnjim rečnikom, to je profit i kamata: investitori, strane banke i krediti. Koje Milo u zvijezde kuje po tihoj noći i mjesečini.
Nije sporno, reći će Milo a raznijeće Radojka, da svi treba podjednako i složno jednoga dana da počnemo da vraćamo dugove. Ili ćemo i dalje da novim kreditima otplaćujemo prispjele kamate. Radnička klasa, gospodo moja, ili ono što se nekad tako zvalo, već arči svoje zdravlje i daje sve od sebe ali ne postiže: dug je veliki, a ona mala i slaba. Zaludu sedmodnevna radna nedjelja u trgovini (koja podiže Milov društveni proizvod), zaludu petodnevni godišnji odmori, zaludu rad praznikom i minimalni doprinosi za penziju... Trebao bi još neko da stegne kaiš. Oni koji su se „snašli“ i postali buržoazija naći će načina da ih i „ta čaša“ mimoiđe, po cijenu da napušte najplavije nebo iznad Crne Gore. Kapital ne poznaje granice.
Bonus video:
