Mladi ljudi najčešće nemaju ni volje ni strpljenja da istražuju i da provjeravaju uzgred pokupljene „istine“ i olako prihvaćene činjenice koje su čuli od prevarenih i osiromašenih roditelja. U površnoj perspektivi generacije kojoj reklame i društvene mreže najčešće oblikuju integritet, Šešelj može postati čak i mitska ličnost.
Kako biste objasnili riječ integritet, pita profesor skoro punoljetne srednjoškolce. Pa, to je nešto zdravo, kažu učenici, nešto kao integralni hljeb. Pa da, to su zdrave namirnice!
Saputnici Fejsbuka i Snepčeta, generacija brzih i površnih dodira sa znanjem, ipak nije pogriješila. Na svoj način, integritet jeste znak zdravlja jer znači: nepovrijeđenost, potpunost, cjelovitost. Posebno je znak moralnog zdravlja jer označava: časnost, čestitost, nevinost. Integritet jeste „zdrava hrana“ naroda i država, institucija i građana.
Ovih dana se često čuje da je integritet Haškog suda ozbiljno uzdrman, kako zbog sumnji u političke pritiske na neke sudije, tako i zbog oslobađajuće presude za Vojislava Šešelja. A ta je presuda opet iznijela na površinu sav talog pritajenog fašizma i nacionalne ostrašćenosti naših veselih naroda i narodnosti. Nažalost, problemi sa integritetom Haškog suda se reflektuju i na integritet naroda iz kojih potiču osumnjičeni za ratne zločine. Gotovina i Markač, Naser Orić i Ramuš Haradinaj, konačno Vojislav Šešelj, samo su barutna punjenja zla našeg nasušnog. Oni su ponosni amblemi desničarskih ideologija u koje gotovo sladostrasno tonu javne ličnosti i čitave institucije, ministri kulture, predsjednici država, političke vođe. Postalo je potpuno prirodno da predsjednica jedne države na inauguraciji bude okružena ratnim zločincima, sjecikesama i švercerima i još da im odaje počast kao najvećim patriotama. Da ministar jedne države čak glorifikuje ustaštvo, a da predsjednik druge odlikuje ordenom časti sudanskog predsjednika optuženog za genocid. Pa čak i da se taj genocid nikad ne dokaže pred Haškim sudom, nevjerovatno je da jedna država i njen predsjednik „presuđuju“ - ordenom časti. Onda izgleda da je najmanje zlo kad naš premijer čestita slobodu Vojislavu Šešelju.
Možda i nije teško odgonetnuti kako i zbog čega upravo sada dolazi do dramatične krize cjelovitosti i nepovredivosti Haškog međunarodnog suda; zašto se u zemljama koje su bile u ratnim sukobima, bilo kao učesnice ili saputnice, ne procesiraju ratni zločini; zašto se relativizuju čas komandna odgovornost, čas individualna surovost.
Međunarodna zajednica neopozivo i opasno skreće udesno. Svijet u kome je tek jedan promil moćnika preuzeo ukupno bogatstvo planete, pa ga skriva po poreskim rajevima dok njihove zemlje i građani tonu u siromaštvo, ne može drugdje nego udesno. Taj svijet se upravo suočava i sa vlastitom krizom časnosti i nevinosti kad je u pitanju odgovor na izbjegličku krizu. I dok desničarski pokreti divljaju, a ubrzava se spirala terorističkih napada i odmazde nad nedužnima, postaje sve lakše relativizovati ideju pravde, a političko balansiranje proglasiti razumnim odgovorom na zločin.
Obeshrabrujuće je da su i mnogi mladi ljudi i u Crnoj Gori bili srećni zbog oslobađajuće presude haškom optuženiku Vojislavu Šešelju. U površnoj perspektivi generacije kojoj reklame i društvene mreže najčešće oblikuju integritet, Šešelj može postati čak i mitska ličnost. Čovjek koji je „za godinu dana naučio sve njihove zakone“. Genijalan je, nema šta, ništa mu ne mogu, kažu, a grudi im se nadimaju od ponosa, dok zvjezdana prašina nakazne nacionalne veličine sipi i na njihovu glavu.
Prošlo je dvadeset pet godina od početka ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Mladi ljudi najčešće nemaju ni volje ni strpljenja da istražuju i da provjeravaju uzgred pokupljene „istine“ i olako prihvaćene činjenice koje su čuli od prevarenih i osiromašenih roditelja. Školski programi ih ne uče da „uđu u tuđe cipele“ i ukrste perspektive. Sve je odveć daleko od one divne Raselove zamisli da će istorija imati smisla kad Englezi budu pisali o francuskim pobjedama, a Francuzi o engleskim… Najzad, mladi nisu krivi što su rođeni i što žive u kulturi brzih i lakih dodira sa činjenicama, u okruženju onlajn zabave i jeftinih senzacija. Posljednja ratna zbivanja su za njih poput starog, uglavnom dosadnog filma, a „naši“ su, zna se, uvijek u pravu i uvijek su „dobri momci“.
U svijetu koji je odveć opasno skrenuo udesno, generacija koja riječ integritet najlakše poveže za zdravim namirnicama, a „daske koje život znače“ sa građevinskom skelom, postaje upravo savršen materijal za još gore ishode po cjelovitost vlastitih nacija, država pa i sebe samih. Tako etnički princip i nacionalizam mogu da se razlistaju i donesu nove plodove, dok im Evropa i svijet, koji se olako odriču svog humanističkog nasljeđa, obezbjeđuju novi legitimitet.
Zbog toga je u okruženju koje ubrzano gubi cjelovitost i časnost potrebno podsjećati da postoje stvari koje se ne poriču. U Savetima mladom piscu, Danilo Kiš veli:
- Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santéom, pošalješ da se prošeta.
- Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
- Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.
I oko nas se događa to o čemu Kiš govori. Samo što u našim malenim državama ne možete vođe poslati da se prošetaju. Za takvu odluku je ipak potreban lični integritet. A do sto đavola ih ne vrijedi ni slati, jer bi bili u odličnom društvu. Tako će, po svemu sudeći, nakon svega ostati da su se u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije ipak trijebile vaške, a ne ljudi. I da ni međunarodna zajednica nema lijeka za svoj i naš nac(ional)izam.
Autorka je profesorica književnosti i potpredsjednica URA
Bonus video:
