USPUTNI ZAPISI

Cvetko

Bijele pantalone, bijela košulja. Bijele slike... Ne plovi niz struju mišljenja, ne podnosi duh stereotipa i sljepilo opšteg mjesta…
407 pregleda 0 komentar(a)
Cvetko Lainović, Autoportret (Novine)
Cvetko Lainović, Autoportret (Novine)
Ažurirano: 03.04.2016. 09:28h

Deset godina od smrti

U ruci mi knjiga Boje u noći, s posvetom: “Slobodanu, u znak prijateljstva, njegov profesor Cvetko. April 1989.”

S jeseni, 1957. u titogradskoj Gimnaziji Slobodan Škerović, predavao mi je crtanje dvadesetšestogodišnji Cvetko Lainović, slikar, pisac, aforističar; rođen u Podgorici, 6. aprila 1931. Bio nam je kao drug; neki učenici, ratom ometeni, jedva nešto mlađi od njega. Dobro sam crtao i kod Cvetka dobijao odlične ocjene. Predavanja veoma zanimljiva; kao da iz njih izranjaju likovi njegovog besprostornog slikarstva. Dobitnik Nagrade oslobođenja Titograda, Trinaestojulske, niza priznanja…

Neizbježna rolka lijepo mu je pristajala.

A u našem, VI-c odjeljenju, Brano Rašović, Miško Vukadinović, Ratko Kalezić, (sjećam ga se još s Cetinja kada se, u Bajovoj, igrao olovnih vojnika), Vasilije Baco Marković, Božo Gazivoda, Joko Đurišić, Čedo Kalezić Guci, Mitar Manojlović, Drago Dragojević, Žarko Nenadović, Ivo Pejović, Nikola Stojanović, Nenad Filipović, Zorica Njanja Popović, Nenad Nešo Stamatović, Rada Milačić, Tanja Vukčević, Ljiljana Vujošević, Miro Raičević…

Omiljen i Uroš Terzić, profesor geografije.

Đaci mu već starci, a on, uspravan. Sretoh ga onomad đe šeta Podgoricom.

- Dobar dan, profesore!

- Dobar dan! Evo me, u devedesetoj - reče - ne dam se…

...Išli smo “u kino”; skupljali se u brijačnici Staropodgoričanina, divnog Branka Mirkovića, u Staroj varoši. Na zidu tri fotografije u boji; pariški motivi. Sanjarili. Bao Mandić i Slobodan Pavićević bjehu šegrti. Ispred brijačnice, za sunčanih dana, na hoklici, Brankova majka Gospava… U blizini, poslastičarnica; preko puta, Medicinska škola…

…Iza Gimnazije, lijepo fudbalsko igralište. Brano Rašović, kasnije proslavljeni centarhalf Budućnosti i Partizana, stajao je na golu. Pobjeđivali smo lako; igrasmo, igrasmo… i dvojaka nadžidžasmo! Na polugođe ojdoh za Ivangrad/Berane, te tamo završih razred. Neki moji drugovi u Titogradu padoše na godinu!

U Beranama lijepo; profesori srpsko-hrvatskog, Miloš Vulević, Rada Zonjić, Dušan Vuletić; razredni starješina, profesor istorije Miomir Dašić; pa ostadoh do mature...

Na cijelom crnogorskom sjeveru, sve do poslije Drugog svjetskog rata, postojale su samo dvije gimnazije, pljevaljska i beranska. U beranskoj, “vasojevićkoj Sorboni”, đakovali Mihailo Lalić, Risto Ratković, Milovan Đilas, Aco Prijić, Dušan Kostić, Radonja Vešović, Esad Mekuli, Radovan Zogović, Husein Bašić, Bogdan Šekler, Miladin Ćulafić Dine, Zuvdija Hodžić…

Predavali, Božo Bulatović, Banjo Šaranović…

A Cvetko…

Bijele pantalone, bijela košulja. Bijele slike.

Za Cvetka se može reći da su mu i vrane bijele, kazivao je sociolog kulture Ratko Božović; ne plovi niz struju mišljenja, jer ne podnosi duh stereotipa i sljepilo opšteg mjesta…

Volio je rodnu Podgoricu, pa je žustro reagovao na urušavanje Stare varoši, zapisao je njegov drug još od sedme godine, novinarski bard Ceno Tuzović. Bio je, kaže Ceno, najbolji đak podgoričke Gimnazije; u svemu ispred ostalih.

Knjiga, Boje u noći, predstavlja nam Cvetka Lainovića kao autora okrenutog sebi, čije neobične i opsesivne aforizme ispisuju iskustvo i ruka rođenog slikara, bilježi Slobodan Novaković, dramaturg. Lainovićeve škrte riječi, kao i njegove škrte boje, veli Novaković, natopljene su ljudskom mukom, mislima i emocijama, nastalim u trenucima apsolutne osame i iskonskog dijaloga koji čovjek vodi sa samim sobom, tragajući kroz kreaciju za smislom sopstvene egzistencije…

Književnica Čedomila Vujošević za Boje u noći kaže da je neka vrsta psihoanalitičkog dijagrama i autobiografske putanje na kojoj svaki znak ima svoje duboko iskustveno utemeljenje.

…Postoji nešto na kraju svakog dana - ali šta? - pita se Cvetko… Zapisujem svoje misli s namjerom da ih odmah zaboravim… Dobra slika je sama sebi autor. Ona se sama naslika. Sama uokviri. Sama okači na zid… Najduže živi onaj koji je prvi umro… Slikarstvo je božanstvena stvar, ali ja učinim da mu nešto nedostaje… Zli su odani svom zlu… Slika ne mora da bude remek-djelo, ali poezija mora

Svaki trenutak je kraj nečega; rijetko koji je početak nečega drugoga… Često, veoma često, jednom budalaštinom učinimo da sve prethodne budalaštine postanu pametne. To je suština umjetnosti…

Teži virtuoznoj svirci samo na dvije žice, na liniji i boji, smatra vrsna istoričarka umjetnosti Olga Perović. Pomoću njih želi da izrazi suštinu svog uzbuđenja. Njegove slike su, naglašava Perović, čvrste, pomalo tužne, kamene arabeske; one odišu svježinom iskrenosti i duboke emocije…

Razgovarao sam s Cvetkom više puta.

- Mada me neki svrstavaju u ekspresioniste, ja bih sebe prije nazvao portretistom, jer su i moje ekspresionističke slike, u stvari, portreti, koje sam radio sjećajući se nekih određenih likova; samo sam im pojačao izraze i crte - priča mi Cvetko Lainović. - Rijetko slikam mrtvu prirodu i pejzaže. Odmalena sam bio sklon crtanju likova, jer su me moji drugovi ćerali da ih crtam. Ja sam se trudio da ih “pohodim”. Kasnije se to pretvorilo u jače ispitivanje karaktera likova koje slikam. Uočio sam poslije da nesvjesno izbjegavam sjene i određene prostore. Sada to svjesno činim, jer sam primijetio da tako lakše i brže uhvatim izraz modela. Boju nanosim slobodno i grubo, zato ti portreti poprimaju nešto od mojih ekspresionističkih glava…

Rođeni Podgoričanin, živi u Beogradu, đe je pored stana dobio i atelje.

- Sada imam više uslova za rad - kaže Cvetko. - Posljednjih godina mnogo sam slikao, pa već sada imam veliki broj radova koje još nijesam izlagao. Nemam namjeru da mijenjam svoj stil i motive, jer sam zadovoljan svojim dosadašnjim načinom slikanja. Uspio sam da nađem nekoliko modela koji odgovaraju mom besprostornom slikarstvu. Osim toga, na njima sam našao nešto posebno u izrazu lica i postigao ono što me najviše privlači; nemaju na licima sjene i suvišnih linija…

Često skokne do svog grada na Ribnici i Morači.

- Znaš, i pored mog crnogorskog temperamenta, koji se ogleda u nanošenju boje i sivom tonalitetu, i koji će, nadam se, uvijek ostati u mojim slikama, mislim da mi je boravak van Crne Gore na neki način koristio - dijagnosticira Cvetko. - Upoznao sam druge boje, drukčije likove, drukčije izraze na njima i donekle se upoznao s razlozima takvih izraza…

I na knjizi Ostatak misli, posveta: “Slobodanu, mome dragom učeniku - Cvetko. April 2002.”

Cvetkovi su zapisi, veli Basara, gotovo simboli, oksimoroni…

…Zna li Nebo da ja postojim?... Ostaneš dijete ako odbaciš djetinjstvo… Na Nebu ćemo sami odabirati svoje neprijatelje… Svaki dan započne prekasno… Na mostu se ćuti… Ćutanje je zagonetnije od sudbine… Čovjek je ili stvaran ili je simbol… Mudrac ide ispred gluposti… Bližnji mi pozajmio radost… Privremenu osobu stvore okolnosti… Ženin izgled tvore tuđi pogledi… Svaki ženin pogled jeste jedan pojam više… Ženina radost liči na ćutanje… Žene je nemoguće prebrojati čak i ako ih je samo nekoliko… Čovjek ne postoji, dok ga žena ne savlada… Svojom ljubavlju ona učini da svaki trenutak bude posljednji… Pisanjem prizivam Đavola. Kasnije se ne pokajem… Boja sakriva istinu o slici…

Prisustvovao sam 2004. godine otvaranju Cvetkove izložbe u Biblioteci grada Beograda.

- Ponekad mi se čini - reče - da je suština umjetnosti “inspiracija” ružnim stvarima, da bi se od toga stvorile lijepe stvari…

Cvetko.

Umro je u Beogradu 24. aprila 2006. godine.

I: sve u aprilu!?

Autor je novinar i pisac

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")