STAV

Problem javnog duga

Crna Gore nema investicija usmjerenih u proizvodnju od strane zemalja zapada. Zašto? Odgovor je ponudio neko od koga najmanje očekujete ekonomske dijagnoze - specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, konstatacijom da zbog korupcije kod nas, niko ozbiljan neće da investira
2 komentar(a)
Pare, novac, Foto: Shutterstock
Pare, novac, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 02.04.2016. 10:30h

Osim u dijelu javnosti koji ima hrabrosti i kapaciteta da javno i stručno promišlja, prijetnja rasta javnog duga, nažalost, nije dovoljno prisutna u svijesti građana. Ova prijetnja je realnija u odnosu na građane Grčke, koji su restrikcije i umanjenje prihoda dočekali sa viših nivoa dohotka, u odnosu na građane Crne Gore.

Problem rasta javnog duga je strukturalan. Njegov prvi nivo je ekonomski. Više puta je do sada isticano da je potrošnja od 2007. nerealno uvećana. Kroz uvećanje zarada u javnom sektoru, sa prosjeka od 300 do nivoa od približno 500 eura. Potom su plaćane garancije - u prvom redu KAP-u i Željezari, rješavana su pitanja viška radne snage kroz penzionisanje, što dovodi pod upit održivost penzionog sistema. Desetine miliona eura sudskih troškova po osnovu tužbi protiv države, dubioze Fonda zdravstva - pitanje da li neophodne? Dok su procjene Ministarstva finansija sredinom protekle decenije govorile u prilog tezi da će „crnogorski orao“ (tada korišćen izraz za crnogorsko ekonomsko čudo), letjeti visoko još najmanje deceniju, globalna kriza pokazala je neodrživost rasta baziranog na stranim direktnim investicijama.

Pucanje balona bankarskih kredita, berzanskih hartija od vrijednosti i nekretnina, dovelo je do pada privrednih aktivnosti i stanja opšte nelikvidnosti, što se uočava kroz sve veći broj firmi u blokadi. Mada je Ministarstvo finansija u posljednjem mandatu Vlade uvećalo prihode u odnosu na 2012. godinu, nivo izvornih prihoda je i dalje nedovoljan za održavanje tekuće potrošnje i servisiranje obaveza, koje bi isključivalo potrebu za daljim zaduživanjem. Do uvećanja prihoda se došlo poreskom disciplinom, ali i većim fiskalnim nametima. Ipak, u kontinuitetu imamo visoki deficit budžeta. Bez obzira što i dalje ima prostora za poboljšanje efikasnosti Uprave prihoda, Crnoj Gori je neophodan privredni rast, koji će proširiti osnovicu za naplatu poreza.

U regionu imamo milijarde eura investicija u proizvodnju. Makedonija je konstituisala 4 tehnološko industrijske razvojne zone, zahvaljujući kojima je značajno smanjena nezapošljenost i podignut izvoz. Srbija je zahvaljujući njemačkim, italijanskim i američkim investicijama otvorila na hiljade radnih mjesta, Bosna i Hercegovina razvija klastere u oblasti auto industrije.

No, Crna Gore nema investicija usmjerenih u proizvodnju od strane zemalja zapada. Zašto? Odgovor je ponudio neko od koga najmanje očekujete ekonomske dijagnoze - specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, konstatacijom da zbog korupcije kod nas, niko ozbiljan neće da investira.

Ovaj rizik je identifikovan u prospektu koji je pratio posljednju emisiju euroobveznica, gdje se eksplicite navodi rizik usljed negativne reputacije kao posljedica korupcije. U ovom materijalu (čija je funkcija da upozna investitore sa rizicima države koja emituje obveznice) navode se amandmani Odbora za spoljne poslove Evropskog parlamenta, u odnosu na izvještaj o napretku Crne Gore za 2015. U amandmanima se poziva na istragu povodom sumnje za navodno pranje novca preko Prve banke i izražava zabrinutost zbog kašnjenja istrage po pitanju privatizacije Telekoma. Korupcija povećava cijenu javnog duga! Ako je visoka kamatna stopa na emisije obveznica 2010. i 2011. bila posljedica sistemskog rizika eurozone, sadašnja stopa od 5,75 % je izraz unutrašnjeg rizika Crne Gore, budući da je Evropska centralna banka, kvantitativnim olakšicama, emitovala stotine milijardi eura namijenjenih za kupovinu obveznica.

Kao posljedica ovih mjera kamatne stope u euro zoni teže minimumu. U ovom prospektu se navodi da će dalji deficit u javnim finansijama ugroziti sposobnost Crne Gore da servisira javni dug. Navodi se i da pogoršanje međunarodnih okolnosti može dovesti do nesposobnosti Vlade da izmiruje dug.

Smatram da nas kriza javnog duga očekuje i da će biti neophodna pomoć MMF-a kako bi se realizovale obaveze. Ovo će podrazumijevati rezanje zarada i penzija, smanjivanje broja zapošljenih u javnom sektoru. Socijalnu frustraciju koju će ovakav scenario izazvati lako je pretpostaviti. U političkoj ravni neophodno je konstituisati širi kontekst za formiranje postizborne vlade. Još su važnije političke promjene, koje bi sa Crne Gore skinule stigmu korupcije i mobilisale strane direktne investicije koje bi pokrenule zamajac proizvodnje, sa svim pozitivnim efektima, koje takvi projekti donose. Moglo bi se reći da je Crna Gora kroz privatizaciju pojela nasljeđe predaka, ali počinila i veći grijeh - kroz zaduživanje posegnula u tanjir svojih potomaka. Ne slučajno. Domaća politička scena je 25 godina struktuirana izmedju dva bloka, (neće biti pretjerano ako kažemo i dva fašizma), velikodržavnog i privatnodržavnog, između kojih su uništene ili asimilovane građanske partije, srednjeg puta, koje su pozvane da budu nosioci politika razvoja i promjena. Univerzitet i ostali socijalni subjekti su „anestezirani“ privilegijama. Srednja klasa je usljed oštrog socijalnog raslojavanja u nestajanju. Ovakav društveni kontekst prirodno daje nefunkcionalan, antiintelektualan politički sistem nesposoban da produkuje politike rasta i razvoja.

Ostaje da vidimo hoće li u kratkom periodu do izbora građanske partije, konstituisati zajedničku vladu u sjenci, koje će javnosti ponuditi programe i što je najvažnije nadu za izlazak iz stanja socioekonomske depresije, kroz inkluzivni privredni rast i otvaranje novih radnih mjesta. Ovdje u prvom redu mislim na Demos, SDP, URU, civilni sektor i nezavisne pojedince. Ovakva predizborna saradnja bi se na izborima mogla izraziti i kroz koalicioni nastup. Političke promjene uz jake institucije uslovi su progresa i blagostanja.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")