Nije Berkuljan ništa novo otkrio u Narodnom muzeju, već je ukazao da neke stare stvari nedostaju. I to mnogo njih. Stavio je ogledalo pred obraz ove ali i prethodnih vlasti, ali i pohlepnog naroda, naravno, i pred lupeže pojedince. Razotrkio je sav lažni patriotizam, jasno pokazao da se iza krije ne samo nemar, već i profiterstvo!
To nije čovjek koji je „samo radio svoj posao“, nije kao velika većina zaposlenih u državnim ustanovama od onih koji idu na posao da ga „odrade“. Aleksandar Berkuljan nije odrađivao svoj posao, nije se pravio da ga ne zanima ništa osim plate koju prima. On je stvarno radio. Uključio je mozak i radio po savjesti.
To je čovjek koji je ukazao na problem, i svjesno sebi napravio problem. Zato je zaslužio veliko poštovanje. Nije se cjenkao sa najvrednijim stvarima. Svojim izjavama, kao i svojom pojavom dokazao se kao standing man, uspravan i ispravan čovjek. Osoba sa stavom, sa pamćenjem, pameću, integritetom, osoba koja ispunjava i moralne i ljudske obaveze.
Preciznim i jasnim potezima i izjavama stavio je svima do znanja da nije čovjek koji će se pokolebati, ućutkati, zastrašiti i da ima dovoljno znanja i ponosa, prije svega časti. Iako su mnogi pokušali da ga diskredituju kako bi se prašina slegla, jedino što su imali kao argument bilo je kako Aleksandar Berkuljan gura nos u stvari koje ne treba, i da iznosi činjenice protiv pravila, baš kao da je Narodni muzej privatna kuća, pa da postoji porodični dogovor i hjerarhija da se gaćice nikad ne suše na žici ispred kuće, već isključivo u dnevnoj pored šporeta, daleko od očiju komšija.
Ali Berkuljan nije iznio prljav veš, on je samo rekao da naše nacionalno blago, najvažniji dio naše opipljive tradicije nije gdje treba biti, da ga je neko ukrao. Da, da postoje lopovi koji su otuđili dio tradicije, ne zato što je vole, nego da bi zaradili.
Osim toga što je pokazao koliko smo loši i kako se lažno predstavljamo kao patriote, Berkuljan nam je pokazao još nešto. Ličnim primjerom pokazao je da može, da ima prostora da se krikne protiv otimačine, protiv licimjerstva i mimikrije. Košta, ali ipak može. Stanko Cerović u jednom tekstu piše o „naučenoj bespomoćnosti“. Berkuljan ne spada u tu grupu, istupio je i postidio silne poltrone i one koji tvrde da se ništa ne može učiniti, da je sve uzalud, pravdajući tako svoje nečinjenje.
Berkuljan je dokazao svima da može. Kad su znanje i istina na jednoj strani, na drugoj je ološ. Nema sredine. Gurnuo je prst u oko svim tradicionalnim profiterima. Jer, sve te dragocjenosti naše tradicije više na zidovima nekih stanova i kancelarija, kriju ih po sefovima velike patriote, ili su ih utopili za neke silne pare kolekcionarima. Dakle, ima onih koji su naplatili patriotizam i opljačkali nam dio istorije. Berkuljan je imao hrabrosti da uperi prst.
Iako Ministar kulture tvrdi kako onaj ko „istupi“ i iznese problem nije relevantan da to čini, implicirajući da su Ministarstvo i Državna reviziona komisija mjerodavni da ukazuju, odnosno prikrivaju probleme, pljunuo je u vis Mini-star pa mu se vratilo u facu direktno. Kiks.
Pred Novu godinu ministar Aleksandar Bogdanović kaže da: „Opipljive rezultate o nestalim predmetima imaćemo u martu“, i nije svjestan kako je dobro lupio. Daće opipljive rezultate o predmetima kojih nema, koje ne može da pipne. Dok jedan Aleksandar radi dobar posao, drugi nema pojma što radi.
Zato što ima istorijsko pamćenje, zato što je činjenjem nadmašio Ministarstvo kulture i ministra, zato što je savjestan i prije svega zato što je pokazao kojim putem se može i treba ići, Aleksandar Berkuljan je ličnost godine. I svaka mu čast!
Bonus video:
