Prije neki mjesec gledao sam na RTCG, u gostima kod Andreja Nikolaidisa, režisera Sošića koji je govorio o smislu umjetnosti sa takvim taktom i merakom da sam se ugrizao za donju usnu i skočio na IMDb da provjerim koja su to djela iza velikih riječi.
Šta je to nakanio Sošić da nam poruči iz dubine svog opusa, zapitao sam se, i je li moguće da se u prajm tajmu nije mogao naći neko sa malo više snimljene trake, makar neko sa nacionalnom penzijom, jer sve što sam uspio da pronađem jeste film, “Imam nešto važno da ti kažem”, Sošićevo ostvarenje u kom glavnu ulogu tumači Bojan Marović, kao i film “Mali ljubavni bog”, ne tako popularan, da su se mnogi iznenadili aberom kako je podržan sa nešto državnih para.
Sošić je na državnu televiziju došao da obrazloži svoj talenat, da ne bude kasnije zabune, pošto mu je dodijeljeno nasnimiti nekakvu seriještinu o Božićnjem ustanku, u kojoj će da rasvijetli pravu istorijsku istinu čuvanu kao sir u ulju stotinu godina.
Odgovorno tvrdim da je gospodin režiser sa tom ambicijom ušao u snimanje, ne zato što sam se nagutao haluciogena, nego što je on to samostalno i pri čistoj svijesti naglasio u nekoliko intervjua - kako mu je milo da razbuca stare zablude zbog kojih ova država ne zna đe je šuplja u povijesnom smislu.
Biće da Istorijski institut nije dovoljan, ni Šerbo, ni Živko, država je izgleda odlučila da učiteljicu života raskrinkaju TV režiseri i koliko god poštovao hrabrost svakog vojnika palog u borbi, slutim da su takvi projekti bačena para.
Bačena para, kažem, jer ako ti je cilj da razotkriješ istorijsku istinu, onda si valjda naučnik, društveni djelatnik, kipar nacionalnog postamenta, ali nikako umjetnik, jer da si umjernik, pa još na Balkanu, sagao bi se duboko u sebe da pronađeš dovoljno gustu šlajmaču i zavardaš je u facušku uhljebima nacionalnog stroja, ovog i onog, jadnim prepotentnim govnarima koji misle da je 2016. vakat za istorijske istine romantičnih epoha.
Volio bih ipak da ne budem samo kritičar ovog našeg duha i bića crnogorskog, i da kažem kako postoji druga Crna Gora, bez državne pažnje, osjećajna i nadarena Crna Gora pojedinaca. Nije sve sito u Krstu Zrnovom i ne riga sve mojkovačke praline, ima jedna Crna Gora o kojoj želim da pričam. Ima jedna deklasirana sorta, znate, nikad ih nećete vidjeti na RTCG, jer su luckasti, nije to baš ukus našeg naciona. To je Crna Gora talentovanih ljudi.
Ta Crna Gora ove godine može da proslavlja, recimo, petnaest godina od albuma “Kamo Sjutra” Rada Rapida, umjetnika čije djelo nije mrdnulo a prošlo je deceniju i po, stvaraoca koji se možda jeste ugasio i ne snima, možda se jeste zabunio na Fejsbuku, ali koji je napravio makar jedno važno umjetničko djelo u životu, što nije malo, bez Bojana Marovića pri tom, i koji neće od države dobiti ni centa, petnaest godina kasnije, vjerovatno jer ne umije da traži, jer sve pare odoše za predizborni drk na zadatu istoričesku temu.
Naći će se sponzora i sredstava da se došminka slika, da se oboji ton, ali zalud, u samo dva ili tri takta Rada Rapida, u nekoliko minuta neumivene drhtave kamere koja posrće po glibavom podgoričkom trotoaru više je umjetnosti nego u svim novovalnim crnogorskim filmovima, mahom dosadnim, dramaturški nepreciznim i preglumljenim ostvarenjima o kojima niko normalan ne misli.
Mnogo je internet sline prosuto za genijem Živka Nikolića i kako ga, čoče, zemljaci nisu cijenili. Ali to je samo bijedno licemjerno posipanje pepelom stada što bi mu Živko jednako smetao, ili bi mu se sprdalo kao jurodivom kretenu. Crna Gora odbija svoje velike umjetnike i baštini kult političkog radnika u umjetnosti. Ništa lično.
Zato je Živko oćeran, Ramba uglavnom čitaju dnevno-politički, zato je Brkica Vuković zaturen, Vasko Lipovac nepoznat, Dušan Vukotić anoniman, jer Crna Gora nema etički kapacitet da trpi talenat, da mu omogući prostor za djelanje, kako bi ocrtao plemeniti krug oko svih nas i definisao svijet ljepotom.
Ali ne, Crna Gora snima seriju o Božićnjoj pobuni i sanja krvavo sukno, snijeg, zimu i mrtve konje, mrtve vojske, mrtve nacije koja nema da jede.
Bonus video:
