VIŠE OD RIJEČI

Krojf

Suština Zapadne civilizacije, prije svega je - majstorstvo
4 komentar(a)
Johan Krojf, Foto: Reuters
Johan Krojf, Foto: Reuters
Ažurirano: 11.02.2019. 02:36h

Prethodni dani donijeli su nam još jedan teroristički napad na Evropu, nastavlja se nasrtaj na duh Zapadne civilizacije. Prije dva dana izrečena je presuda Karadžiću - a što bi bilo lijepo doživjeti kao moguću simboličku završnicu pakla iz devedesetih. Tada, dok se sve ono dešavalo, bio sam siguran da će jednom doći i ovaj trenutak - kada će zločinac dobiti svoju kaznu. Nisam mislio, doduše, da će trebati čekati ovoliko, više od dvadeset godina, ali, i kada kasni pravda je ljekovita. Pisano je o tome, i pisaće se ovih dana... 

Ipak, u danima koji su na ovaj ili onaj način obilježeni zločincima, spasonosno može biti  sjećanje na istinske majstore. Dok sam prekjuče putovao na lijepu promociju “Gospođe Blek” Olje Knežević u Porto Montenegru, nazvao me je brat i rekao - “Umro je najveći.” “Fidel?”, pitao sam. “Ne, Johan”, odgovorio je moj brat. I sve je bilo jasno, nije moglo biti zabune. 

Moja generacija zavoljela je fudbal prije svega zahvaljujući magiji i nenadmašnoj igračkoj imaginaciji Johana Krojfa. Bila je to ekstaza totalnog fudbala koji se tek ukazivao, jer, kad se pojavljuju velike novotarije, prvo morate imati ljude koji to mogu iznijeti. A Ajaks iz sedamdesetih, trostruki uzastopni prvak Evrope (1971 - 1973) bio je upravo to - tim koji je promovisao novu gramatiku igre. Nakon Ajaksa, Krojf i Neskens, još jedan velikan iz te generacije, prelaze u Barelonu. To je bilo vrijeme kada su samo dva stranca mogla igrati za klub. Rivalstvo Holandije i Njemačke, potvrđeno onim  nevjerovatnim finalem Svjetskog kupa iz 1974, prenijelo se i na španski fudbal. U Barseloni igraju dva Holanđanina, a za Real dva Njemca - Brajtner i Necer. Sve pakleni igrači. To je jedno od najljepših poglavlja najslavnijeg španskog fudbalskog rivalstva. Ipak, iako je bio najveći igrač epohe, Krojf Barseloni nije donio evropsku titulu kao igrač. Uradiće to kao trener 1992. Ali, tada, u sedamdesetima, rođena je ogromna fudbalska ljubav Krojfa i Barselone. I ne samo fudbalska. Kao što znate, u državi fašističkog diktatora Fransiska Franka, nije priznavana ni katalonska nacija ni katalonski jezik. Kada mu se, 1973, u Barseloni rodio sin, Johan mu je dao zabranjeno ime - Žordi. To je katalonska verzija imena Horhe, a za Frankovu birokratiju to ime nije postojalo. Ipak, pred upornošću i međunarodnom slavom Holanđanina koji se zaljubio u Kataloniju, tupa birokratija je morala popustiti - dozvoljeno mu je da sina nazove kako želi. I Žordi je igrao fudbal, ni približno kao otac, ali, za utjehu bar zna da je najstariji Žordi na svijetu. 

Kao dječaci, prepričavali smo njegov “nemogući gol” (23. decembar 1973, Barselona - Atletiko), jedan od najljepših pogodaka u istoriji igre. 

Bio je jedan od tek nekoliko igrača koji su sopstevnom imaginacijom i magijom promijenili igru. Veličanstveno sulud u svim svojim strastima: kažu da je i na poluvremenu, u svlačionici, morao zapaliti cigaretu. 

Bio je fudbaler koji je mogao nadigrati ne samo protivničke odbrane, već i jednog (ozbiljnog) diktatora. Da je bio u onom holandskom timu, četiri godine kasnije, u Buenos Airesu, Argentina bi još pričekala na svoju prvu titulu. Krojf je svojim načinom igre učinio da Mesi uopšte bude moguć. Zato se sve to odigrava u Barseloni, planetarnoj prijestonici majstorstva. 

Da se vratimo na početak teksta - suština Zapadne civilizacije, prije svega je - majstorstvo. A na to se ne može udariti ni bombama ni vatrom. Samo novim majstorstvom.

Na koncu, u svijetu koji postaje isuviše predvidljiv, u svijetu koji se svim sredstvima bori protiv neuhvatljive imaginacije, uloga majstora je važnija nego ikad. Oni su apostoli nepristajanja na mediokritetstvo. Zato je Krojf bio tako veliki.