STAV

Ovdje smo s razlogom

Crna Gora ima dva puta: put promjene ili put stagnacije i nazadovanja, kojim “ hrabro korača” skoro 30 godina. Promjene će doći samo ako se sami promijenimo
148 pregleda 0 komentar(a)
Crna Gora, zastava, Foto: Savo Prelević
Crna Gora, zastava, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 22.03.2016. 10:14h

Čuveni Michael Porter, ugledni profesor za Harvarda, je gotovo prije 30 godina definisao “dijamant nacionalnih prednosti” (“Porter’s Diamond of National Advantages”). Koristeći ovaj, u teoriji i praksi, naširoko poznat model, možemo objasniti sadašnju ekonomsko-društvenu poziciju Crne Gore i svakako predložiti promjene, uz neke političko-ekonomske pretpostavke. Model se sastoji od osnovna četiri faktora: raspoloživosti resursa, uslova tražnje, organizacionih faktora i podržavajućih privrednih grana. Pored njih, objašnjava se važna uloga državne administracije u podršci ekonomskog razvoja. Održivost ovog modela je potvrđena na mnogim nacionalnim primjerima, poput uspona japanske privrede. Smatra se da će država koja je sposobna da razvija ove faktore ostvariti komparativnu prednost i svjetliju ekonomsku i društvenu budućnost. Kako CG, tj. oni koji njom vladaju od ranih 90-ih, stoje po pitanju svakog od navedenih faktora? Blago je reći: vrlo loše! Krenimo redom.

Crna Gora je puna resursa, koji se uz pametnu ekonomsku politiku mogu realizovati za povećanje životnog standarda cijele populacije, a ne samo pojedinaca bliskih vladajućim strukturama. Prije “uspješnih privatizacija” ili bolje rečeno besomučnog čerečenja ekonomije, CG je imala značajan broj subjekata u procesnoj industriji, koje nije sačuvala niti reorganizovala u održiv segment malih i srednjih preduzeća, koja u svim razvijenim zemljama okupljaju najveći broj zaposlenih. Od KAP-a, Željezare, metalskih kapaciteta, ostala je u najvećem dijelu sjeta na uticaj koji su ovi sistemi imali na društveni razvoj lokalnih zajednica. Kada se razgovara o bogatstvu resursa, od kvantiteta je važniji kvalitet, tj. kako se upravlja tim resursima. Održivi razvoj, koji prodrazumijeva ravnopravan tretman i međupovezanost ekonomije, društva i zaštite životne sredine, ne može i ne treba da bude “prćija” smo jednog ministarstva, već strategija koja je implemetirana u svim sferama društvenog razvoja. Crnogorski vlastodršci su pokazali da su vrlo dobri u kreiranju materijala koje niko ne koristi, ali i revizije sopstvenog rada bez preuzimanja odgovornosti za mnogobrojne promašaje, koji su ugrozili održivost njenih resursa. Dovoljno je pogledati haos koji “krasi” najveći broj primorskih, ali i kontinentalnih opština. Resursima se pametno upravlja samo ako znate značaj inovacija i konstantnog unapređenja, prvenstveno humanog kapitala, kao najvažnijeg resursa jedne nacije.

S druge strane, uslovi tražnje se karakterišu stepenom zahtjevnosti kupaca za novim proizvodima i uslugama, koja zavisi od stepena njihovog obrazovanja i karakteristika sopstvene profesionalnosti. Svjedoci smo koliko se i dalje u CG forsiraju neznalice, koje su uvijek podobni poslušnici režima. Bez samokritičke i kritičke svijesti nema povećanja obrazovanja, kao preduslova zahtjevne tražnje, koja će tražiti prvenstveno profesionalnu vladu i lokalnu upravu, ali i kvalitetne rukovodioce na svim nivoima privrede i vanprivrede. Bez mogućnosti da mladi ljudi slobodno putuju (bez ekonomske slobode, nema ni drugih vidova), bićemo uskraćeni za promovisanje nacionalne vizije razvoja države u skladu sa savremenim trendovima razvijenog svijeta. Što su domaći potrošači više obrazovani i zahtjevniji, to ćemo imati veće šanse da se takmičimo na međunarodnom tržištu. Čini se da dugogodišnja odnenarođena vlast upravo stimuliše suprotno: “gase svjetla” i zatupljuju primitivnim nacionalističkim ispadima. Na taj način uz malo “hljeba i igara” skreću pažnju javnosti sa ključnih ekonomskih problema i konstantnog pada životnog standarda za najveći broj satanovnika CG.

Treći faktor nacionalne kompetitivnosti se odnosi na postojanje mreže industrija/organizacija koji su podrška sopstvenom razvoju svake kompanije. Nije slučajno što se najveća unapređenja dešavaju kroz saradnju sa kolegama iz svjetskih centara i partnerima iz drugih organizacija, a samo kroz mrežni razvoj možemo ostvariti sopstveni napredak. Globalizaovani svijet, đe se i vrijeme i prostor “skupljaju”, traži da smo stalno budni za novitete i inovacije koje donosi tehnološki napredna sadašnjost. U CG svaki pokušaj stvaranja ovih mreža ili tzv. eko-sistema ima ograničene domete, jer se izbor firmi ne odvija po principima profesionalnih standarda. Politizacijom svih struka postiglo se stanje u kom se ubija svaki vid kreativnosti i kritičkog stava, pa se veliki broj ljudi odlučuje na tretman “spavača” kao karijernu perspektivu.

Kao četvrti faktor javlja se suštinska potreba za definisanjem uspješne strategije, koju je moguće zaista primijeniti (nacionalna strategija nije bespogovorno slaganje sa trećerazrednim birokratama, već defisanje akcionih planova u skladu sa sopstvenim prioritetima, a prema globalnim trendovima političkih i ekonomskih snaga), definisanje organizacione strukture koja prati strategiju (nikako obratno) i funkcionisanje lojalne konkurencije, koja nema povlašćen status. Posebno je ovo posljednje zaista zabrinjavajuće u CG. Postavlja se pitanje ko u Crnoj Gori “piše” strategije, kakvu kompetenciju imaju razni politički “eksperti opšte prakse”, kao i koji je motiv donošenja akata koji se ne mogu primijeniti, jer nijesu naišli na podršku svih interesnih grupa (stejkholdera)? Nema i ne može biti održivih rješenja bez ispunjenja navedenih pretpostavki.

Model “dijamata” funkcioniše kao integralna cjelina. Promjena jednog faktora traži prilagođavanje drugih. Bez procesa učenja nema nam napretka. Uloga vlade je izuzetno važna, jer ona treba da kreira ambijent koji pogoduje inovacijama (a ne mahinacijama i špekulacijama), investira u pravo obrazovanje (a ne iskrivljene i lažne slike stvarnosti poput aktivnosti “TV Bastilje”), stimuliše otvoreni (a ne dirigovani) javni dijalog i promoviše zakonodavstvo nezavisno od pripadanja “prvoj, drugoj ili n-toj familiji”.

Crna Gora ima dva puta: put promjene ili put stagnacije i nazadovanja, kojim “ hrabro korača” skoro 30 godina. Promjene će doći samo ako se sami promijenimo.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")