Posljednjih dana stanovnici Donjecka i Luganska na istoku Ukrajine jedni drugima pokazuju svoje nove pasoše: neki su ponosni a neki zgranuti. Jer, u njihovim rukama nisu više dokumenta države Ukrajine. „Luganjska Narodna Republika“ i „Donjecka Narodna Republika“ piše na omotima pasoša. Ruska granična služba je objavila da priznaje ove papire izdate od strane proruskih organa.
Jasnije se ne može demonstrirati da područja na istočnom obodu Ukrajine ne pripadaju više državi, kojoj pripadaju po međunarodnom pravu, iako od februara 2015. postoji Dogovor iz Minska o regulisanju konflikta, koji su potpisali ukrajinski predsjednik Petro Porošenko i vlastodržci u Lugansku i Donjecku.
Dogovor iz Minska u 13 tačaka, između ostalog, propisuje oružano primirje i specijalni status za područja na istoku, izbore, amnestiju za borce i preuzimanje kontrole nad granicom ka Rusiji od strane ukrajinskih organa.
Primirje: svakodnevno krše obje strane. Iza puškaranja se krije geopolitički konflikt: parlament i vlada u Ukrajini su za orijentaciju države ka Zapadu. Vođstva Luganska i Donjecka „Narodne Republike“ orijentišu se ka Moskvi.
U parlamentu u Kijevu nema većine za promjenu Ustava, u kom bi potom bio ugrađen „specijalni status pojedinih okruga“ Donbasa. Ali, upravo to je, pod pritiskom njemačke vlade u Berlinu, predsjednik Porošenko i obećao. Zato se u Ministarstvu spoljnih poslova Njemačke širi teško razočarenje: ne zna se više kako dalje. Njemačke diplomate govore o „duploj blokadi“ mirovnog procesa iz Minska. Jedan njemački diplomata kaže da je lopta definitivno u dvorištu Kijeva. On strahuje da bi moskovska diplomatija ovu situaciju mogla da iskoristi u svoje svrhe. Ruska državna televizija svakodnevno pokušava da „Narodne Republike“ predstavi kao dobre momke i blažene pregovarače čiji pregovori o integraciji u Ukrajinu propadaju samo zbog ponašanja vlade u Kijevu. Da je realnost ipak malo komplikovanija pokazuju emisije televizije „Novorusija TV“, pod kontrolom proruskih vlastodržaca.
Svakodnevica sve više liči na sovjetska vremena
Na ovom kanalu Aleksandar Zahračenko, šef „Donjecke Narodne Republike“, često blagoizvolijeva obnarodovati da njegova „država“ nikad više neće biti dio Ukrajine.
Da bi raspršio i posljednju sumnju, Zahračenko je u jednom intervjuu u februaru izjavio: „Za mene postoji samo jedna zemlja, koja je moja: Rusija“. On svoju ideologiju sumira u pojmovima „sloboda, pravda, savjest, jednakost“. Početna slova ovih reči na ruskom jeziku daju skraćenicu: SSSR, a sami Zahračenko uvijek ponavlja da je u Sovjestkom Savezu „puno toga bilo odlično“.
Svakodnevica u Donjecku sve više opet poprima sovjetske crte: kondukterke iz tramvaja za svoje pregalaštvo dobijaju državne ordene, a nedavno je osnovana i državna pionirska organizacija „Zaharovci“, struktirisana po receptu sovjetskih „Mladih pionira“. Zaharovci nose crvene marame oko vrata i bedževe sa likom „oca nacije“ Zahračenka.
To neodoljivo podsjeća na stvaranje „Narodnih Republika“ po istočnoj Evropi posle II Svjetskog rata, a pod skutom Moskve. Slično kao i tada, i sada su u Lugansku i Donjecku organizovana „Ministarstva za državnu bezbjednost“, čiji se šefovi javno hvale da su im sovjetski prethodnici primjer za rad.
Pod ovim uslovima, za vladu u Kijevu zajednička organizacija regionalnih izbora u ova dva područja u potpunosti je isključena, a „Narodne Republike“ se de facto učvršćuju kao države-sateliti Moskve. Pošto je vlada u Kijevu 2014. obustavila isplatu penzija i plata u pobunjeničkim područjima, Rusija je dobrovoljno preuzela tu obavezu.
Po procjenama eksperata Međunarodne krizne grupe, Rusija pokriva između 70% i 90% troškova budžeta ove dvije „Narodne Republike“, pri čemu nisu računati izdaci za oružane formacije, koje se uz veliku pomoć ruskih instruktora iz divljih hordi polako pretvaraju u jednu vrstu regularne armije.
Udaljavanje između Donabasa i Kijeva se ubrzava. Međunarodna krizna grupa je konstatovala da među „stanovništvom vlada duboko nepovjerenje prema kijevskim političarima i strah od ekstremne desnice“.
Jedan njemački diplomata se žali na „nedostatak bilo kakvog povjerenja na obje strane“. Rusija očigledno smjera stvaranje „druge Abhazije“ na Donbasu. Da podsjetimo: Abhazija je de facto država na Južnom Kavkazu, koja se otcijepila od Gruzije, a koju Rusija priznaje kao državu.
Poziv na „kontrarevoluciju“ u Kijevu
Pri tome, raste opasnost od ponovne vojne eskalacije sukoba. Jeste da pojedini moskovski analitičari, poput Olega Nemenskog iz vladi bliskog Ruskog Instituta za starteska istraživanja, sada plediraju da se sa Ukrajinom „nađe mogućnost mirne koegzistencije“, ali pragmatičari u Moskvi upućuju na dosije Kremlju još bližeg Centra za političku konjukturu“, koji je došao do zaključka da partije u konfliktu „nemaju dovoljno resursa za promjenu vojne situacije u sopstvenu korist.“
I pored toga, tvrdolinijaši na obje strane demarkacione linije sanjaju o konačnom boju protiv neprijatelja. Tako je Porošenkov savjetnik Vladimir Gorbulin u kijevskom nedeljniku „Zerkalo Nedeli“ pozvao na „konačnu pobjedu nad agresorom“. Zahračenko, sa druge strane, proriče jednu „veoma vjerovatnu kontrarevoluciju u Ukrajini“, pri čemu namigujući dodaje kako bi se u toj situaciju „narodu Ukrajine svakako priteklo u pomoć“.
Da se moskovski tvrdolinijaši pripremaju za dramatične dane na Donbasu pokazuje i Nikolaj Petrušev, sekretar Ruskog nacionalnog Savjeta Bezbjednosti u intervjuu za dnevni list „Moskovski komsomolec“: „Vođstvo u Ukrajini“, kaže bivši šef FSB, “čine agenti SAD koji u Ukrajini izvršavaju strana naređenja“, što će dovesti do „raspada ove Ukrajine“.
Trajno otcjepljenje Donbasa uz rusku podršku jedna je od opcija Moskve. Što se više Kijev nećka da realizuje Berlinu obećani „specijalni status“ za ovu regiju, ovaj scenario je sve realističniji.
(Spiegel) Preveo: M. VULETIĆ
Bonus video:
