Prestupna je, izborna 2016. godina. Sa svih strana čujem kako smo lideri, jedni od najboljih. Lideri smo u broju otvorenih poglavlja sa Evropskom unijom, započeli smo pregovore sa NATO-om, rast BDP-a među najboljima u Evropi, jedna smo od najbrže rastućih tursitičkih destinacija u svijetu. Sve u svemu, po svim parametrima smo apsolutni lideri u regionu, kako to voli da kaže Đukanović.
A onda, odjednom, pojavi se lista po kojoj nam je zdravstvo i zvanično najgore u Evropi. Naš gospodin ministar suvereno kaže kako crnogorski zdravstveni sistem ima mnogo prostora za napredak. Pa da, to je i logično, ako ste posljednji nemate kud više nazad već samo naprijed. To što nam izabrani doktori služe samo kao emiteri uputa, to što se na preglede kod doktora specijalista čeka i po nekoliko mjeseci, to što nam je higijena u zdravstvenim ustanovama zastrašujuća, sve je to manje važno jer polako, napredovaćemo, imamo kad, reče ministar.
Vlada je povećala zarade u javnom sektoru i, kako rekoše ljudi koji nam državu vode, promišljali su dobro, valjano analizirali i zaključili da novca u budžetu ima. Već naredni mjesec nakon usvajanja povećanja, Ministarstvo finansija emituje obveznice kojima se dodatno zadužujemo nekoliko stotina miliona eura, a prosvjetarima tog istog mjeseca plate kasne gotovo 10 dana. Koincidencija, ništa više, zar ne? Monstat najavljuje da tokom cijele godine više neće objavljivati iznos potrošačke korpe. Izgleda da u izbornoj godini ne smiju da iznose podatke kako nam je prosječna zarada skoro 2,5 puta manja od potrošačke korpe.
I penzije su povećane nekoliko procenata, a one najniže čak i do 20%. Prostom matematičkom operacijom shvatiš da tih 20% iznosi oko dvadesetak eura a to je zapravo 1/5 ukupnog iznosa penzije. Zapitaš se vrijedi li radni vijek od 3-4 decenije života te penzije? Nego, kako i da radiš kad kod nas radnici umjesto da su na radnim mjestima, da privređuju, doprinose ukupnom privrednom rastu države, na ulicama i trgovima pokušavaju da se izbore za ono što ih sljeduje, što su poštenim radom zaradili. Mi radničku klasu gotovo da više i nemamo a kako i da je imamo kad su sva državna preduzeća prodata, privatizovana. Silni strateški investitori koji dođoše, opraše novac i odoše, a ostasmo mi, građani, da plaćamo raznorazne državne garancije. I gdje je tu odgovornost? Ne, to je potpuno nepoznat pojam našoj vladajućoj eliti.
I sada, pošto više nemamo šta da prodamo, naši vlastodršci se volšebno dosjetiše Prostornog plana za obalno područje. Da polako prodamo i zemlju, obalu, pa ćemo posle da se pitamo čije su naše plaže?
Međutim, izgleda da nas ovo ne tangira ni najmanje. Nama je inspirativnije da pričamo o NATO bazama, o stabilnosti eura, budućnosti eurozone, o tome da li smo bliži Berlinu i Vašingtonu ili Moskvi, o tome da li će ostati Trg republike ili će postati Trg nezavisnosti jer smo mi majstori za stvaranje podjela. Nikako da shvatimo da smo suviše mali i da nismo baš presudni faktor u globalnoj i makroekonomksoj areni. Nikako da se posvetimo rješavanju svakodnevnih problema i briga koje nas more, da prvo sredimo i očistimo našu kuću pa tek onda da izađemo u geopolitičko dvorište.
Kao što rekoh na početku, prestupna je, izborna 2016. godina, valjda krenemo nešto da mijenjamo. Ovaj crnogorski model ponašanja i sistem vrijednosti je odavno sazrio za krupne, suštinske promjene.
Bonus video:
