Tiho “Koracima” kroz ovogodišnji ružičasti oktobar uz osvrt na ono iz 2012. godine kada sam završila sa svim što sam prošla kao onkološki pacijent (od operacije 2011. do 2012, po završetku terapija). Kada sam prošla sve ono što sada mnoge žene prolaze i bore se. Ponosna na sebe jer nije bilo lako s obzirom na slijed događaja koji samo život može da priredi. Borba za život i novi dan.
Podaci i statistika svake godine pokazuju porazno i žalosno za malu Crnu Goru - prvi smo u Evropi po stopi smrtnosti od raka dojke!
Petsto žena oboli, a od njih 160 izgubi život zbog ove bolesti. Ustaljena taktitka i problematika po ovom pitanju, unazad toliko godina... Vrijeme pokaže koliko smo jaki da idemo naprijed i da čovjek nakon svakog neuspjeha može uvidjeti novi početak. Rađa se novi život stečen ovog puta samodisciplinom i poštovanjem pravila igre koju nameće ova pošast. Opstati, pobijediti.
Ništa ne zaboli kao istina. Za nas je to dijagnoza i nezvjesnost ishoda, znamo sve a nemamo ništa.
Voljeli bismo da sve što smo proživjeli, a što mnogi sada prolaze, ostavimo u muzeju sjećanja. Mnogima ne bi bilo dobro da tuda prođu i pogledaju onamo gdje najviše boli. Samo tu tananu dušu i strah za goli život.
Ne žive svi u istim socioekonomskim uslovima. Treba postići mir i sigurnost za preostali dio života nakon svega, jer ljudsko je pravo na dostojanstvo i poštovanje.
Sada ste potvrdili istinu da su onkološki pacijenti “otpisani”, a oni su većinom i penzioneri. Oni nisu svojom voljom narušenog zdravlja, već su živa bića koja se hvataju za slamku spasa, bore za svaki udah života.
Nemamo pravo na tuđu njegu i pomoć.
A kancer ne čeka, samo grabi, nažalost.
Remisija je uvijek pod znakom pitanja, pa se kolo sreće okreće.
Čekirane karte na šalterima Onkologije, dobiješ svoj broj sjedišta i kartone za tretmane... Treba imati snage i sebe posmatrati u ogledalu, prihvatiti sve to... Što mislite - koliko tada jedna žena može biti jaka? Više nego što možete zamisliti.
Ljekari su kao vješti piloti u avionima punim odabranih pacijenata sa određenom rutom i odredištem. Oni brinu da pacijente bezbrižno odvedu u novu nadu, novi dan, srećan ishod na obostranu radost.
Nije idealno ni ljekarima, ponekad ni pacijentima, ali što je ko dobio od ljutnje, ega i sujete, kompleksa, brige oko tuđeg mišljenja.
Vjerujte, sve to nestane, pretvoriš se u uvo, ono koje osluškuje sebe, svoj organizam, skenira i sumira sebe od jutra do sjutra. I tako u krug. Nemaš drugog izbora. Uvijek ima gore od gorega, ali može biti bolje đe je ljudi i dobre volje, zar ne?
A što se tiče tuđe njege i pomoći, pošto onkološkim pacijentima nisu nužno neophodne, po vama, ostaju banke i krediti ili eventualno prodaja đedovine ili onog što se stvaralo dugi niz godina. Lijepo bi bilo da Monstat uradi potrošačku korpu za onkološke pacijente posebno, bez ljutnje, jer je to nužno da se zna.
Željeli bismo da ostvarimo životni san i tako jureći dočekamo posljednji dan.
Srdačno vas pozdravljam i želim da zbog svih onkoloških pacijenata donesete dobre odluke, da se sačuva zdravlje i upotrijebi na blagoslov i dobrobit onih koji nas okružuju. Tako će ćete i sami iskusiti istinsku radost i sreću u životu, jer sve je moguće a ne nemoguće u zemlji čudesa.
I jedan citat na kraju: “Bogat si tek kad imaš nešto što nikad ne bi mogao kupiti novcem”, (Paolo Koeljo).
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
