U Evropi su referendumi ušli u modu. U junu će britanski birači odlučivati da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba da ostane u Evropskoj uniji. Mađarska vlada zove na referendum o prihvatanju kvota za izbjeglice koje je ustanovila EU. Premijer Mađarske Viktor Orban već je izjavio da će se zemlja usprotiviti njihovom dolasku. “Svi teroristi su većinom migranti”, rekao je on. Vrlo je vjerovatno da će rezultat referenduma ići u korist ovog stava.
Možda će se najnesrećniji referendum održati u aprilu u Holandiji, i to nakon uspješne pripreme i kampanje. Pitanje koje će biti postavljeno građanima Holandije biće da li Holanđani treba da potpišu sporazum o asocijaciji između EU i Ukrajine. Sve ostale članice EU već su se saglasile, ali bez Holanđana ta odluka ne može biti ratifikovana.
Očekivano je pomisliti da će detalji trgovinskih sporazuma i carinske barijere s Ukrajinom ostaviti većinu holandskih birača nezainteresovanim, a neko bi se, sasvim opravdano, zapitao postoji li dovoljno razloga da se ovo pitanje postavlja na referendumu. Ipak, referendumi odgovaraju populističkim raspoloženjima, a ona su zahvatila većinu zemalja, od Amerike Donalda Trampa pa do Orbanove Mađarske.
Referendumi su primjer onoga što je poznato pod nazivom “direktna demokratija”. Glas naroda (ili, prije, Naroda) ne izražava se preko izabranih predstavnika u vlasti, već neposredno na plebiscitu (referendumu). Kada je Vinston Čerčil 1945. godine predložio britanskom narodu da na referendumu glasa o pitanju opravdanosti opstanka koalicione vlade iz ratnog perioda, lider laburista Klement Etli istupio je protiv takve ponude. On je referendum nazvao “nebritanskim” izumom i “instrumentom diktatora i demagoga”.
Etli je bio u pravu. Bez obzira na to što referendume nekad koriste u predstavničkim demokratijama (kao na primjer kada su, 1975. godine, britanski birači odlučili da ostanu u Evropskom ekonomskom savezu), diktatori ih koriste mnogo uspješnije. Poslije upada u Austriju 1938. godine, Hitler je među Austrijcima sproveo referendum sa pitanjem da li žele da budu pripojeni Njemačkoj. Bio je to izbor koji nisu mogli odbiti. Despoti vole da crpe podršku iz plebiscita jer se na taj ne samo pretvaraju da su predstavnici narodne volje, već oni sami postaju Narod.
Današnja moda referenduma odražava nepovjerenje prema političkim predstavnicima. Po pravilu, u uslovima liberalne demokratije glasamo za muškarce i žene očekujući od njih da prouče i razriješe pitanja u koja obični građani nemaju vremena ni znanja da proniknu.
Trgovinski sporazumi se odnose na ona pitanja čije rješavanje, uglavnom, ne pretpostavlja neposredno učešće birača. Referendum, po pravilu, nije pouzdan instrument prenošenja racionalnih stavova ili znanja naroda. Referendum prije odražava unutrašnja osjećanja kojim demagozi manipulišu sa lakoćom. I zato ih demagozi toliko vole.
Do ovog trenutka, debate o Brexitu (izlasku V. Britanije iz EU) u Britaniji su se gotovo u cjelosti sastojale od emocija, koncentrišući pažnju na istorijsku veličinu Engleske, na užase strane tiranije i obrnuto, zabrinutosti šta se može desiti ako postojeće stanje bude narušeno. Tek mali broj britanskih birača ima predstavu kako funkcioniše Evropska komisija ili šta je uloga Savjeta Evrope, ali zato je većina njih ubijeđena da se Britanija sama suprotstavila Hitleru ili zamišlja da će u perspektivi zemlju “preplaviti” imigranti.
Pravilo je da ljudi tokom referenduma zauzimaju svoj stav uzimajući u obzir razloge koji imaju malo zajedničkog sa samim pitanjem. Neki ljudi u Velikoj Britaniji mogu da glasaju o izlasku iz EU samo zato što im se ne sviđa premijer Dejvid Kameron koji istupa protiv izlaska. Birači u Holandiji i Francuskoj glasali su 2005. protiv predloženog Ustava EU. Vjerovatno je tek mali broj njih uopšte čitao Ustav, on se teško može nazvati “lakim štivom”. Glasovi “protiv” dolaze iz generalnog nezadovoljstva političkim elitama vezanim za Brisel.
U određenoj mjeri to je moguće shvatiti - za to je postojao osnov. Pregovori EU su komplikovani i netransparentni za većinu ljudi, a institucije Unije veoma nepristupačne. Nije čudno što mnogi građani osjećaju da su izgubili kontrolu nad političkim poslovima. Demokratske nacionalne vlade izgledaju sve bespomoćnije, a EU nije demokratija. Stremljenje ka referendumu nije samo znak unutrašnjih nacionalnih podjela već još jedan simbol globalnog populističkog zahtjeva “vratite nam našu zemlju”.
Sve u svemu, to može biti samo zabluda (van EU, Britanija može imati još manju vlast nad svojom sudbinom, nego u sastavu Unije), ali se prema toj krizi nepovjerenja treba odnositi ozbiljno. Na kraju krajeva, čak i ako su referendumi često banalni, njihove posljedice to uopšte nisu. Ono što se dešava u Ukrajini ima veliki značaj. Izlazak Britanije iz EU može imati razorne posjedice ne samo za Britaniju već i za ostatak Evrope. Uspjeh Mađarske u odbijanju da učestvuje u rješavanju izbjegličke krize može isprovocirati druge zemlje da slijede njen primjer.
Glavni problem je što većina ljudi osjeća da njihovo mišljenje niko ne sluša. Stara partijska politika, koja se potčinjavala starim elitama (koje rade kroz tradicionalne mreže uticaja), mnogim građanima više ne daje osjećaj učestvovanja u demokratiji. Izuzetan uticaj šačice milijardera u SAD kao i odsustvo transparentnosti u politici EU dodatno komplikuju taj problem.
Neposredna demokratija neće kod ljudi obnoviti vjeru i njihove političke predstavnike. Ipak, ako ne bude povraćen veći stepen povjerenja, vlast će preći u ruke lidera koji tvrde da predstavljaju glas naroda. A to se nikada ne završava nečim dobrim.
Prevela: N. RADOIČIĆ
Bonus video:
