VIŠE OD RIJEČI

Pisma

Đukanović ne zna ono što nas je Bulgakov odavno naučio: rukopisi ne gore!
9 komentar(a)
Vesko Mujović, Foto: Instagram
Vesko Mujović, Foto: Instagram
Ažurirano: 11.02.2019. 08:39h

Jedna od najpopularnijih vrsta romana u XVIII vijeku bio je tzv. epistolarni roman. Romaneskni materijal bio je organizovan u formi pisama, prepiske. Ta pisma su, na do tada nezamislivo uvjerljiv način, oslikavala psihološke profile likova. 

Izgleda da jedan posebno zanimljiv "epistolarni roman" ovih dana izaziva zanimanje (ne samo književne) publike u Crnoj Gori. Riječ je o famoznim pismima uhapšenog prevaranta (i što sve još ne) V. Mujovića. Koja su, kako shvatam, napisana premijeru Đukanoviću, a u kojima Mujović izlaže, kako je i red u epsitolarnom romanu, svoje doživljaje i podvige u “borbi za državu”. Čekajte, taj Mujović, je li to onaj koji je od spuškog sužnja Marovića uzeo preko 800.000 eura za troškove podmićivanja pravosudnih organa? Baš taj. Moram priznati da je već dovoljno zanimljivo i samo to što je on, takav, pisao Đukanoviću, dopisivao se sa premijerom, a kamo li kad bi javnost bila upoznata sa sadržinom tih epistola... Ali, za sada to nije moguće. Zašto? Jer su pisma - nestala. Kako molim? Kako - nestala. Tako što ih je ukrao neki policajac. Ovdje bi naivan čovjek zavapio - Ne, ne, ne... mora da je ovo neka greška - kradu lopovi, a ne policajci. Pa biste mu morali reći - Ovo je Crna Gora, ovdje stvari funkcionišu unekoliko drugačije...    

Ovaj epistolareni roman, dakle, bar uskoro, neće niko čitati. Šteta. Jer, bilo bi zaista zanimljivo znati što, na koncu, Mujović pripovijeda Đukanoviću. Kakav je ton tih pisama. Pominju li se zajednički prijatelji? Koji i kakvim povodom? Neki zanimljivi događaji? Kakva pamtljiva anegdota? Zanimljive brojke? Da nije i premijeru nudio pomoć oko suđenja po Italiji? Kakva bi to tek bila cifra.

Ako ništa drugo, čitav slučaj Mujovića i nestanka 13 pisma (i nekoliko dokumenata) živopisno govori o stanju u crnogorskom društvu. I to u nekoliko značajnih segmenata - u pravosuđu, na primjer. Ili na univerzitetu, u raznim tajnim i javnim službama... 

Posebno poglavlje su - policajci. I njihovi indeksi kod prevaranta i mućkaroša. Čiji brat je bio dekan Pravnog faulteta u Podgorici. U toj fazi poznat, pored ostalog, i po pokroviteljstvu prvih naučnih iskoraka magistra Veljovića i sličnih. Ali, što će indeksi policajaca žednih znanja kod ovoga čovjeka?  

Jer, da se ne zamajavamo - svi zapravo znaju što se desilo. Ko treba obaviješten je o pronađenim pismima. Onda je pouzdan čovjek dobio zadatak o kome se ne razmišlja. I to je to. Kazne? Vidjećete, biće kao i svim sličnim prilikama do sada. Malo buke, malo bijesa - i nikom ništa. To je najopsanije od svega. 

Kao i svi pretjerano osvetoljubivi ljudi, Đukanović je krajnje predvidljiv. To je pozicija koja čovjeka obično gurne u kakvu opasnu grešku. (Što ne bi bilo dobro za premijera, ali bi bilo sjajno za Crnu Goru.) Njemu nije dovoljna samo “pobjeda” nad protivnikom, on mora da protivnika razori i ponizi (Vidi pod: Marović). Taj pečat orjentalne despotije on nikada neće izbrisati, ni najmoćnijom evropskom kozmetikom. Dodatna nevolja je što je upravo to ono što fascinira značajan dio crnogorskog pučanstva. Tada nije problem ni falsifikovati - zapravo to ovdje odavno nije problem... Njegova jasna intencija je da predstavi da je za propast nedavnih pregovora kriva opozicija i naravno, njegov trenutni arhineprijatelj, Krivokapić - koji je, kako to tumači premijer, izgleda opsjednut urednicom RR. I svojim mjestom predsjednika parlamenta. DPS već decenijama počiva na umijeću da svaku ozbiljnu stvar koja im se nađe na putu pretvore u - parodiju. Tako će pokušati i od ovog epistolarnog romana da naprave - komediju zabune. 

Ali, Đukanović ne zna ono što nas je Bulgakov odavno naučio: rukopisi  ne gore. Htio je reći da tekst uvijek - preživi. U najkraćem - uzalud ste krali. I taj roman će jednom doći do šire publike. Uvijek bude tako. Čitaoci će uživati. A glavni lik?