STAV

Hipoteza straha

Izvor straha je i to što sistem nije postavljen tako da zaštiti ljude koji odbijaju da urade nešto što će izazvati štetu firmi i državi
70 pregleda 2 komentar(a)
kolumna, pisanje, Foto: Shutterstock
kolumna, pisanje, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 04.03.2016. 09:49h

Nikad nisam ni pomislio da Crnom Gorom vlada kriminalna grupa. Ili makar da je neka kriminalna grupa u dilu sa ljudima iz naše Vlade. Međutim, dešavanja ne prestaju da nas iznenađuju: osim nedavnog hapšenja potpredsjednika vladajuće partije i njegovih saradnika, opštinskih funkcionera i biznismena, optuženih za kriminalno udruživanje na štetu države, najnovija hapšenja policijskih inspektora, zaduženih za borbu protiv kriminala i korupcije, najblaže rečeno zabrinjava. Ko zna šta će se još otkriti i isplivati tokom narednih mjeseci.

Gledano sa strane, bez dovoljno informacija i uvida šta se stvarno dešava tamo ''gore'' i koliki je stvarni stepen korupcije, ne može se zaključiti da se radi o kriminalu, da nije riječ o korupciji, ali da se ''pohara'' države (kako je krsti odlazeći predsjednik Skupštine) ipak dogodila. Uostalom, prosto nije logično i vrlo je malo vjerovatno da bi svi ti ljudi u Vladi i ministarstvima sjedeli tamo da znaju da se nešto događa u vezi sa kriminalom i protiv zakona. Zar ne? Napokon, nije realno da su i Evropska unija i NATO toliko neobaviješteni da nas uglavnom hvale i nagrađuju, a da ovamo vladaju ili koordiniraju kriminalci. Ali, nažalost, činjenice i rezultati pohare ne idu u prilog oslobađanja od odgovornosti, nevinosti i neobaviještenosti.

Zašto nam se onda dešava pohara? Čega je posljedica podatak da preko 60 % građana nema povjerenja u izborni sistem, a još veći procenat redovno izlazi na izbore i glasa? Šta se može zaključiti iz toga?

Na ova pitanja pokušaću da odgovorim - hipotezom straha.

Za primjer ću uzeti nedavnu informaciju vezano za tužbu stečajne uprave KAP-a prema CEAC-u, za štetu od oko 45 miliona eura nastalu 2009. godine neplanskim zatvaranjem Fabrike glinice. Ta informacija mene je šokirala, ali nije imala nekog posebnog odjeka u javnosti. Pretpostavljam zato što je ta šteta samo jedna u nizu i da je bilo mnogo većih šteta i pohara i u KAP-u i u cijeloj državi tokom proteklih godina.

Pitam se: kako je uopšte moglo da dođe do neplanskog zatvaranja fabrike? Kako su dozvolili ljudi koji su radili tamo, menadžedri, poslovođe, bez obzira na nečiju naredbu? Pa da su im naredili da poskaču u Moraču da li bi to učinili? Kako je dozvolila Vlada Crne Gore, kojima je tada CEAC bio strateški partner, a nekoliko mjeseci nakon toga i izdala bankarske garancije od oko 130 miliona eura? Plus subvencije na cijenu struje oko 15 miliona eura u toj godini samo! Jednostavno ne mogu da vjerujem da su tadašnje rukovodstvo KAP-a i naša Vlada namjerno i smišljeno zatvorili Fabriku glinice tako da ona više neće moći da se ponovo pusti u rad. Uništena je. Jer to bi se moglo kvalifikovati kao kriminalno udruživanje na štetu KAP-a i države. Ne. Prije će biti da je riječ o strahu: jednostavno, (ne)odgovorni ljudi koji su neplanski zatvorili fabriku bili su u strahu od vlasnika/rukovodstva KAP-a da ako to ne učine ostanu bez posla, moguće neko i privilegija, velikih plata itd. Primjera kada su na sličan način stradale mašine i uređaji u KAP-u, ili se dešavali incidenti sa povredama i čak sa smrtnim slučajevima, ima puno.

Iz ovoga se dalje zaključuje da sistem nije postavljen tako da zaštiti ljude koji neće da urade nešto što će izazvati štetu firmi i državi. Naprotiv, postavljen je tako da će ih nagraditi nakon načinjene štete na taj način što će godinama primati platu (nešto manju) kao da fabrika radi. Neki dobiju nova radna mjesta u drugoj firmi ili čak državnoj instituciji, preko partijske linije.

Ovo je način i recept na koji su zatvarane i uništavane firme po čitavoj Crnoj Gori. Tako, ili slično je propala Solana u Ulcinju, Obod, Košuta, Željezara, Jugooceanija itd, itd. Radnike je bilo strah da kažu NE šteti i pohari, rukovodioce je bio strah da ne budu smijenjeni ako se pobune radnici, a ministarstvo i Vladu je bio strah da nastala šteta može odbiti potencijalne investitore, da glasači na izborima mogu uskratiti povjerenje, da suočavanje sa problemima može dovesti do gubitka radnih mjesta itd.

Dakle ova hipoteza traži uzroke štete i ne bavi se posljedicama, a suština je u tome da je u osnovi svega sistem postavljen tako da omogućava da strah pojedinaca za posljedicu ima štetu firmi i državi. Rezultat svega, nakon dvije decenije sprovođenja pod maskom ''liberalne ekonomije'' je poharana, prezadužena država. I osiromašeni građani, koji očito iz straha idu i na izbore, iako ne vjeruju da su pošteni.

Napokon, podsjeti me, ko može da tvrdi da Crna Gora nije izgubila državnost 1918. godine na Podgoričkoj skuštini upravo na taj način, kao rezultat straha: neko jači je tražio da se to desi, a narodni poslanici jednostavno nisu imali hrabrosti nit petlju da kažu ne. Ne bih volio da se istorija ponovi, da strah nadjača, da nam konačno dođe glave.

Autor je analitičar i konsultant za industriju

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")