STAV

Snaga države

Nisam siguran da su predviđene stope rasta u stanju da servisiraju ovakav rastući dug i da obezbijede stabilnost javnih finansija
0 komentar(a)
ekonomija, račun, firma, Foto: Shutterstock
ekonomija, račun, firma, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 22.02.2016. 08:23h

Opet sam na svom terenu, ekonomija, i tu se već lakše snalazim. Međutim i to je politika o kojoj često pišem i to onaj mnogo važniji dio. Govoriti i pisati o fiskalnom kapacitetu, odnosno o stanju javnih finansija, znači, govoriti o snazi države, njenim institucijama i pravnom poretku.

Godinama unazad, prilikom utvrđivanja ekonomske politike, posebno definisanja Budžeta, uvijek isti problemi i dileme. S obzirom da uvijek fali i da je uvijek deficit, postavlja se pitanje kako isplanirati i kako obezbijediti održive finansije? Mnogi ekonomski teoretičari rekli bi „sada je to bar lakše, jer smo po svim parametrima rastuća ekonomija, ali nije to baš sve tako jednostavno“. Bojim se da u kreiranju javnih finansija idemo obrnutim putem koji podrazumijeva da prvo utvrdimo potrebe pa se damo u „potragu“ za mogućim prihodima. E, tu nastaje problem. Svi smo, već desetak godina, svjesni preglomaznosti administracije i to niko ne poriče - svjesni smo da i to treba finansirati. Ali kako? Počinje škrtarenje i tobože racionalno ponašanje kroz budžet, svi počinju da se žale, svima je malo, a niko neće da vidi pretpostavke koje dovode do toga. I tako godinama, nižu se deficiti, povlače se krediti, nažalost više za potrošnju a manje za investicije. Osim toga, već pristižu na naplatu ranije uzeti krediti, pa se povlače krediti za refinansiranje. I tako javni dug počinje da raste mnogo brže, cinici bi rekli geometrijskom progresijom. Već je probijena granica Mastrihta. Prema nekim prognozama, sa nekih važnih evropskih adresa, ta granica će već krajem ove godine, i to najviše zahvaljujući izgradnji suto-puta, biti pomjerena naviše za još nekoliko procenata. Zvaničnici kažu da će rast ekonomije u naredne 3 godine, u prosjeku od 4%, obezbijediti nesmetano servisiranje javnog duga. Nisam siguran da su predviđene stope rasta u stanju da servisiraju ovakav rastući dug i da obezbijede stabilnost javnih finansija. Posebno ne zbog nepovoljne strukture BDP-a,u kojem usluge učestvuju blizu 60% a industrija i poljoprivreda ispod 20%. I odmah zaključak - nužne su strukturne promjene u privredi u narednom periodu u pravcu jačanja realnog sektora. Bez jačeg razvoja industrije, bojim se da će naredne generacije debelo ispaštati.

Sada, ono drugo mnogo važnije pitanje u odnosu na planiranje potreba, a to je: kako utrvrditi,odnosno kako iznaći realne izvorne prihode. Bojim se, a to je rečeno na početku, da zbog pokrivanja unaprijed utvrđenih rashoda, kao i iskazivanja što manjeg deficita, često posežemo za nekim nerealnim ili manje realnim izvornim prihodima. Zato je prijeko potrebno prvo utvrditi prihode, pa planirati potrošnju, odnosno prostrijeti se prema guberu. Međutim kod planiranja i potrošnje i izvornih prihoda nikad nisi siguran i uvijek su moguća iznenađenja. Dovoljno je da „padne“ neka do juče sigurna garancija ili da se usvoji neki zakon, bez prethodne detaljne analize fiskalnog opterećenja (primjer: naknade majkama sa troje ili više djece) i da se značajno umanji stabilnost javnih finansija. Ono što moram da napomenem, a kada su u pitanju javne finansije, njihovo planiranje i održivost, to je što su uspostavljeni: 1. dobri institucionalni okviri za realizaciju politike javnih finansija i 2. dobri modeli za implementaciju. Dakle. okviri i modeli postoje. Međutim, nisam siguran da sistem kontrole i realizacije djeluje na zadovoljavajući način. Možda tu postoje neka ograničenja koja direktno utiču na državnu kasu, a samim tim i na snagu države. Izostankom ovakve kontrole, slabi fiskalni kapacitet, a samim tim i snaga države.

Bojim se da mnoge kompanije, isključujući monopole, svoj interni rentabilitet ostvaruju zavlačeći ruke u državnu kasu. Zašto ovo kažem? Iz jednostavnog razloga - nijesu u stanju da iz ostvarivanog prihoda isplate sve obaveze a da istovremeno opstanu. Zato se „šlepuju“ uz državu. I umjesto da rade na podizanju konkurentske moći, na racionalizaciji, na poboljšanju svoje, i time ukupne, likvidnosti, oni pribjegavaju modelu izbjegavanja ili odlaganja plaćanja nekih obaveza prebacujući ih na državu. A kako to rade? Prvo, ne obračunavaju i ne prijavljuju poreze, što je najgore, ili i ako ih obračunaju ne uplaćuju iste, ili ih prolongiraju, opet uz blagoslov države. Drugo, kasne sa isplatama neto-plata, samim tim i doprinosa. Često isplaćuju plate bez doprinosa, nekad takođe uz blagoslov države. U takvoj situaciji, država ostaje bez izvornih prihoda. Međutim, često i u takvim uslovima kompanije završe u stečaju. A onda radnici „dignu barjake“ i traže zaostale plate, povezivanje staža i da ne pričam.

Dakle, i pored toga što je država izgubila značajne prihode, samim tim što nije naplatila poreze i doprinose, ona sada mora da isplaćuje zaostale neto plate i da povezuje staž. I uvijek se kaže - iz budžetske rezerve. Bože, kolika li je ta budžetska rezervra kada može da popuni ovolike rupe bez dna? Vjerujte nigdje u svijetu država toliko ne trpi, jer je dobro poznato ko je odgovoran za ovakvo ponašanje - poslodavci. Ili kompanije, posebno trgovinske, proglase lažne stečajeve i bankrotiraju. U takvoj situaciji, država ostaje uskraćena za značajne prihode, po osnovu obračunatih i neuplaćenih poreza. To su prihodi na koje država ne može računati i treba ih otpisati.

Ono što želim da istaknem je da izostaje sveobuhvatna kontrola. Poreska inspekcija nije u stanju da sve to isprati. Istovremeno treba uključiti i ostale inspekcije: tržišnu, turističku, komunalnu i sl.

Privredni sud u slučajevima pokrenutih stečajeva može da odigra vrlo značajnu ulogu, posebno kod utvrđivanja stečajne mase iz koje bi se naplatila država. Smatram da inspekcijske službe nisu dovoljno tehnički, a ni kadrovski, opremljene. Tu ne treba škrtariti, već ih možda na račun nekih drugih institucija značajno pojačati. No bez obzira na sve veće zahtjeve, država uspijeva da ih nekako servisira, ponekad sa manjim zakašnjenjima ali ipak uspijeva. Mnogi bi rekli „daje al' na kašičicu“ i svi se žale da siromašno žive. Ja bih na sve to dodao: Bože, kako je siromašna ova bogata Crna Gora.

Autor je dugogodišnji privrednik