VIŠE OD RIJEČI

Amos Oz

Dva sata je premijer izdvojio za dječaka i Spinozu. Vjerovali ili ne. Zamislite prostor i vrijeme gdje je bilo moguće ovakvo što. Onda probajte da zamislite ovdašnje političare, uključujući i premijere, u sličnoj epizodi. Dobro, eto, ne mora biti riječ o Spinozi, ali zamislite makar Njegoša kao povod
2164 pregleda 2 komentar(a)
Amos Oz, Foto: Reuters
Amos Oz, Foto: Reuters

Čitam da su u Albaniji zatvorili preko četiri hiljade kladionica. Mora da su radosni vlasnici kladionica u Ulcinju, evo još jedne razvojne šanse za dinamičnu crnogorsku privredu. Jer, sjetio sam se podatka koji je objavljen prije izvjesnog vremena - da u Crnoj Gori više ljudi zapošljavaju kladionice nego li sve proizvodne djelatnosti zajedno. Ovaj detalj zaslužuje veću pažnju nego što ju je izazvao: nisam primijetio da se neko od stručnjaka pozabavio ovako govorljivim podatkom. Ili strašnom dijagnozom, kako hoćete... Ali, klađenje je, nema sumnje, u većini savremenog svijeta, postalo sasvim prihvatljiv društveni manir. I ne više samo povodom sporta, trka konja ili pasa - danas kladioničarsku strast izazivaju i opklade na sljedećeg dobitnika Nobelove nagrade ili Oskara...

Sjećam se, recimo, te 2009. godine, kladioničari su najveće šanse za Nobelovu nagradu ubjedljivo davali izraelskom piscu Amosu Ozu (uz tradicionalno dobro kotiranog Murakamija). Ali nije je dobio on, laureatkinja je bila Herta Miler.

Oz je umro dva dana prije Nove godine, tako da je ostao utisak da takva vijest (odlazak jednog zaista velikog pisca) čak nije dobila ni pravi tretman u većini medija.

Njegovo pisanje je bilo radikalno samoispitivanje, na više nivoa - ličnom, porodičnom, društvenom. Oz je bio idealna osoba za takvo što. Odrastao u porodici jevrejskih desničara, njegov djed-stric Jozef Klauzner bio je na čelu komisije koja je osavremenila hebrejski jezik, učestvujući tako u podvigu nad podvizima - oživljavanju sedamnaest vjekova mrtvog jezika. Njegova baka Šlomit držala je prvi jerusalimski književni salon, gdje su dolazili Bijalik i Žabotinski...

Djed ga je vodio na političke skupove Beginovih desničara u vrijeme kada su ovi bili daleko od vlasti, budući da su Izrael stvarali, vodili i (od)branili ljevičari.

On je odabrao, nakon šoka majčinog samoubistva, da promijeni sve - od prezimena do porodice. Pošao je u kibuc gdje je živio do 1989, od svoje 14. do 50. godine života. Ljevičar, uvjereni, koji je bolje od bilo koga drugog poznavao suštinska intelektualna ograničenja desnice. Oz se konsekventno zalagao za dijalog sa Palestincima. Bio je izuzetno kritičan prema politici Izraela. Tako da je, sasvim prirodno, postao - izdajnik. Danas je to za pisca najpoželjnija moguća pozicija. Čim vas optuže da ste izdajnik, znači da mislite svojom glavom i ne pristajete na diktat tzv. višeg interesa.

Nije bilo lako nekoga ko je ranjen u Šestodnevnom ratu 1967, optužiti da je protiv Izraela, ali, današnja medijska mašinerija ne osvrće se previše na logiku. Niti na starinsku čast. Jednako u Izraelu kao i u Crnoj Gori.

Bio je pisac sa istančanim osjećajem za naše vrijeme, za doba ispraznog spektakla. I sa sviješću da takva priroda epohe ne ukida ona suštinska moralna pitanja. Naprotiv.

Neka mi bude dozvoljeno da podsjetim na detalj koji sam pročitao u sjajnoj Ozovoj knjizi Priča o ljubavi i tami. Mladi Oz, iz kibuca, napisao je tekst o Spinozi koji je objavljen u subotnjem dodatku za kulturu vodećeg lista iz Tel Aviva. Sjutradan, uslijedio je poziv na jedini telefon koji je postojao u kibucu. Zvali su iz vlade i tražili da šesnaestogodišnji autor teksta o Spinozi dođe sjutra ujutro u kabinet premijera Ben Guriona. Ne bez bojazni i treme mladić je pošao u prijestonicu. U sedam i po u svom kabinetu čekao ga je Ben Gurion, i saopštio mu da je pročitao njegov članak o Spinozi, pa je želio da mu, kao stručnjak za amsterdamskog mudraca, ukaže na neke nijanse i značenja... Dva sata je premijer izdvojio za dječaka i Spinozu. Vjerovali ili ne. Zamislite prostor i vrijeme gdje je bilo moguće ovakvo što. Onda probajte da zamislite ovdašnje političare, uključujući i premijere, u sličnoj epizodi. Dobro, eto, ne mora biti riječ o Spinozi, ali zamislite makar Njegoša kao povod. Ili Sokrata... Neće vam uspjeti. Možete se kladiti u to.