„Vuk na ovcu svoje pravo ima“... je nepopularan, nepoželjan, pa i nemoralan odnos između ljudi, naroda i država, ali istorijski gledano, uvijek prisutan.
Dobri poznavaoci međunarodnih odnosa će reći da su se veliki uvijek miješali u unutrašnje stvari malih, iako je nemiješanje u unutrašnje stvari druge države nešto što čitava međunarodna zajednica vrlo „principijelno“, ali i često samo deklarativno osuđuje.
Male države naravno, nemaju tu snagu velikih da principe brane samo kad to njima odgovara. One to moraju da čine uvijek.
Nedavni intervju Ministra spoljnih poslova Ruske Federacije Sergeja Lavrova Moskovskom komsomolcu, u kome se upustio u razmatranje unutrašnjih prilika i političkih odnosa u Crnoj Gori, predstavlja upravo to – miješanje u unutrašnje stvari jedne suverene zemlje.
Nastojanje Crne Gore da uđe u NATO nije od juče, ali mogući crnogorski referendum oko ulaska u NATO je nešto što je, cijenim, gospodin Lavrov saznao koliko juče. I, naravno, odmah podsjetio Crnogorce na demokratske vrijednosti referenduma kao načina odlučivanja.
Pokušavam, evo, da se sjetim posljednjeg referenduma u Rusiji, ali mi nekako ne ide.
Ne sumnjam da će Crnu Goru, do njenog konačnog NATO statusa, razni dušebrižnici više puta na manje ili više brutalan način opominjati, kao što ne sumnjam da će to uvijek biti jedino u njihovom interesu. Ne sumnjam ni da će dio crnogorske opozicije do posljednjeg dana pred prijem Crne Gore u NATO željno čekati neku konkretniju rusku ponudu, koja naravno neće doći jer bi za ponudioca bila kontraproduktivna.
Odavno je neko pametan rekao da u politici nema ljubavi i da je jedino interes vječan. Shodno tome i nedavni intervju gospodina Lavrova treba tumačiti na taj način. U komplikovanoj igri velikih globalnih igrača, u koje nesumnjivo spada Rusija, prepliću se mnogobrojni interesi. Počevši od (ne)voljnog vojnog savezništva u Siriji, preko (ne)iznuđenih ekonomskih sankcija Rusiji, preko migrantske krize koja trese Evropu i (ne)očekivano dugotrajanog pada cijena nafte, pa do mnogo toga drugog - jer je spisak globalnih izazova i problema dug i neprijatan.
Sasvim je sigurno da područje Balkana, a, samim tim, i crnogorski ulazak u NATO, imaju svoju specifičnu međunarodnu težinu. Rusko negodovanje oko ulaska Crne Gore u NATO je koliko očekivano, toliko i potencijalno pogodno za neku buduću političku trgovinu, podršku ili potvrđivanje nekog većeg i značajnijeg ruskog interesa. Naravno - ne prema Crnoj Gori i zbog Crne Gore - već prema drugim globalnim faktorima. Naravno, ako zatreba i kad za to dođe vrijeme.
Volio bih da ne budem u pravu, ali nekako mi se čini da bi u tom slučaju interes još jednom pobjedio ljubav, a i ne bi to bilo prvi put.
Ulazak u jedan međunarodni savez, u ovom slučaju vojno-politički, je za svaku državu vrlo ozbiljna stvar o kojoj treba da odlučuje samostalno i u svom, a nikako u tuđem interesu. Crna Gora u tome nije, niti može biti izuzetak.
Lično sam uvjeren u tri stvari.
Prvo, da će Crna Gora samostalno odlučiti da li će svoju odluku o ulasku u NATO donijeti u Skupštini ili na referendumu, ili na oba načina. Postoje i konsultativni referendumi, da ne zaboravimo.
Drugo, da će ruske smetnje, kako sadašnje tako i buduće, ostati samo to – smetnje i ništa više.
I, treće, da će kroz godinu ili dvije, kada postanemo članica Alijanse, gospodin Lavrov moći da kaže kako Rusija ima jednog prijatelja više unutar Alijanse.
Autor je član Predsjednistva Crnogorske demokratske unije (Cdu)
Bonus video:
