STAV

Kreiranje stabilokratije

Ovo je tačka u kojoj se spajaju interesi Đukanovića (ostanak na vlasti) i dijela tzv. opozicionog bloka (marginalizacija DF-a)
10 komentar(a)
Skupština, čekanje rezultata
Skupština, čekanje rezultata
Ažurirano: 02.02.2016. 09:41h

U periodima političke krize zaboravljaju se ranije izrečeni stavovi i platforme “od kojih se neće odustati.” Politički dogovor se predstavlja kao odraz demokratskih kapaciteta, brige za državu i nivoa odgovornosti aktera. Prve žrtve krize su logika i legitimitet. Ovo nije crnogorska posebnost, ali to političku trgovinu ne čini manje degutantnom.

Crna Gora je politički nestabilna uprkos pobjedi koju je u Skupštini izvojevao predsjednik vlade. Da, to je bila njegova pobjeda. Ne pobjeda njegove vlade, ili DPS-a, već pobjeda Mila Đukanovića. On nije bio prisiljen da napravi ustupke opoziciji. Glasanje o povjerenju je bilo izbor političara svjesnog slabosti oponenata.

Time je riješio dva značajna pitanja. Oslobodio se dugogodišnjeg koalicionog partnera koji je umislio da se model vladavine može reformisati iznutra. Izoštrio je podjele unutar tzv. opozicionog bloka i doprinio daljoj izolaciji najozbiljnijeg oponenta: Demokratskog fronta.

Đukanović je ovakav izbor napravio jer je bio svjestan da lokalne političke aktere može privući u svoj tabor ministraskim pozicijama i narativom o patriotskoj dužnosti da se Crna Gora zaštiti od unutrašnjih neprijatelja. Za ovaj potez imao je podršku prijatelja s one strane Atlantika. Stvarnost je neumoljiva i mora se prepoznati: o dinamici demokratskih promjena u Crnoj Gori još uvijek se razgovara na engleskom jeziku i daleko od Nemanjine obale.

Cilj jesenjih protesta i zahtjeva za prelaznom vladom koji je tokom ljeta definisao DF je smjena vlade na čijem je čelu Milo Đukanović. U međuvremenu, premijer je uspio da sa Pozitivnom CG dogovori podršku. Osnovni zahtjev demonstranata je potisnut na marginu. Sada mnogi politički akteri nastoje da promijene originalni narativ demonstranata. Ovo je tačka u kojoj se spajaju interesi Đukanovića (ostanak na vlasti) i dijela tzv. opozicionog bloka (marginalizacija DF-a). Zanemarivanje ovog zahtjeva je omogućilo da se od smjene predsjednika vlade zakorači ka iznalaženju modaliteta učešća opozicije u vlasti. Posljedica je politička nestabilnost, jer je obezvrijeđena volja značajnog segmenta izbornog tijela.

Naivno je vjerovati da se u Crnoj Gori može oformiti vlada bez učešća DPS-a. Predsjednik vlade je u pravu: gabariti DPS-a se ne mogu zanemarivati. Važno je podsjetiti da je ova realnost bila prepoznata u originalnom zahtjevu Demokratskog fronta. Ono što je traženo jeste da se izglasa nepovjerenje mandataru. Zato su protesti bili opasni po Đukanovića.

Dio opozicije je odbijao da se prikloni onima koji su protestovali. To je objašnjavano na razne načine - od potrebe za istinskim jedinstvom, preko floskula o ozbiljnom nastupu, do zgražavanja nad ikonografijom ispred crnogorske Skupštine. Mnogo materijala su im darovali konstituenti DF-a. Oni su često i nepotrebno iskoračavali ka starim ideološkim i vjerskim matricama, i time umanjivali snagu socijalnog bunta koji je bio osnova jesenjih protesta. U suštini, odbijanje da se priključe bilo je proizvod liderskih sujeta i obećanja sigurnog političkog uhljebljenja ako se uspije razvodniti protest.

Čekalo se i mišljenje inostranih partnera o šansama za uspjeh DF-a, odnosno, odluka da li je došlo vrijeme za promjene u Crnoj Gori. Ta odluka je saopštena u formi naracije o postepenim promjenama kroz institucije sistema i sa Milom Đukanovićem kao kormilarom. On je, tvrdi se, dio rješenja, a ne dio problema. Đukanović je tražio glasanje o povjerenju, dobio novog koalicionog partnera, kreirao mogućnost da potpuno rekonstruiše svoju vladu, te pozvao sve opozicione partije da uzmu učešća u vlasti!

Ovakav diskurs pokazuje da je Crna Gora nisko na listi prioriteta američke administracije. Pored toga, riječ je o tradicionalnom spoljnopolitičkom modelu. Nekada je to bila hladnoratovska podrška diktatorima zarad bobre protiv zajedničkog neprijatelja. Danas, u novom hladnom ratu, ta podrska ide u pravcu kreiranja stabilokratije i nema dodirnih tačaka sa konceptima kakvi su demokratija, slobodni izbori, pravo lokalnih aktera na sopstveni politički izbor, itd.

Oni koji su mu u parlamentu dali podršku i oni koji još uvijek tragaju za modalitetima saradnje sa Đukanovićem istovremeno aminuju sve njegove ekonomske i političke aktivnosti iz prošlosti i postaju, de facto, saučesnici u kreiranju crnogorske stabilokratije.

Zato je glasanje o povjerenju bila Đukanovićeva pobjeda. On je postigao jedinu stvar do koje mu je stalo: zadržao je sve mehanizme kontrole i još više marginalizovao osnovni zahtjev demonstranata za njegovom smjenom.

Preporučujemo za Vas