Sa brdašca Cero, ispred tvrđave Artigas, sagrađene davne 1801. godine, pruža se divan pogled na Montevideo. Stari top, na kome je ugravirana godina 1866. planduje na suncu poznog ljeta latinoameričkog.
A dolje se prosulo ogromno ušće crvenkaste La Plate, po kome su, još u devetnaestom vijeku, žarili i palili kapetani bokeški i dalmatinski. Od brazilske planine Sijera do Mar, đe izvire moćna rijeka Urugvaj, s Paranom čini La Platu, nanosi velike količine pijeska koje se talože na ušću u Atlantski okean. Tu su brodove najbezbjednije provlačili naši morski vukovi.
U Bakru se, nekad, polagao specijalni ispit za plovidbu La Platom.
Lelujaju eukaliptusi. Promiču dvokolice koje vuku šareni konji. Koliko starih automobila, ne samo iz mog djetinjstva, već od prije Drugog svjetskog rata! I još idu. Protutnja jedan opel-kapiten iz pedesetih.
Po Montevideu, s novinskih kioska, smiješe se lica fudbalera crno-žutog Penjarola, prvaka Urugvaja.
Na čuvenom stadionu Sentenario, na kome je 1930. održano prvo svjetsko prvenstvo u fudbalu, FIFA je 18. jula 1983. postavila bronzanu spomen-ploču u znak sjećanja na taj veliki sportski događaj. Za Urugvaj se obično kaže da je zemlja koja ima trideset miliona ovaca, deset miliona krava i tri miliona stanovnika. Od toga million i po živi u glavnom gradu, Montevideu.
Urugvajci su dobri slikari i pisci, ali i fudbaleri, koji, uglavnom, igraju u Evropi; književnici i slikari borave, najčešće, u Parizu i Madridu, no dobar dio godine provode u Montevideu.
Plaža Positos, koja se nalazi gotovo u centru Montevidea, oivičena grozdovima višespratnica, puna kupača. Nekadašnja lučka tržnica, Merkado del Puerto, odavno ne radi; pod njenim svodovima otvorene su roštiljnice koje predstavljaju atrakciju za turiste. Sve se puši od pariđade, urugvajskog roštilja.
Sa zidova kuća, u radničkoj četvrti La Teha, gledaju mnogobrojni portreti Če Gevare. Živi u sjećanju; u legendi.
Lijepo šetalište Rambla, koje okružuje Montevideo, gradili su i Crnogorci.
U starom dijelu glavnog grada Urugvaja, Ulica Piedras, s hotelom emigranata u kome su boravili crnogorski iseljenici. Sada je deklarisan kao spomenik kulture.
A kad bi Crnogorci stizali u Montevideo, nastanjivali su se u dijelu grada Paso del Molino. I danas postoje dvije hladnjače u kojima su radili. Sada samuju zatvorene.
Doplovili su davno u Montevideo Petar Tanović iz Budve, Marko Zec iz Pobora, Milica Kažić, Risto Kažić iz Brežina, zatim Tomo Bečić, Rade Đaković, Stevo Čupić iz Budve, Nikola Janković iz Ceklina, Nikola Klisić iz Bara, Ivo Popović iz Budve, Marko Popović iz Novog Sela, Vuko Marković, Vid Pajović, Vidak Radonjić, Radovan Stanišić, Nježa Stanišić iz Tivta, Krsto Duletić, Stanko Rucović, Mitar Tanović iz Budve, Mara Mihović iz Lastve, Marko Kovačević, Janko Kovačević, Zorka Vukasović, Andrija Stojanović, Stevo Srzentić… Mnogi znani i neznani Crnogorci i Crnogorke, ostavljajući svoje kosti ovođe, pod nebom Urugvaja...
U Ulici Karlos Maria Ramires, škola: Jugoslavija! Sagrađena je prije Drugog svjetskog rata. Neposredno do ulaznih vrata metalna ploča na kojoj je ugravirana mapa Kraljevine Jugoslavije.
Na Trgu emigracije, u Montevideu, spomenik doseljeniku, koji je 1931. izradio vajar Huan D’ Anielo. Na njemu piše: “Zahvalnost našoj braći doseljenicima”.
- Urugvaj nema starosjedelaca - priča mi Fernando Estevez Alonso, sekretar Ministarstva prosvjete i kulture Urugvaja. - To je zemlja evropskog porijekla u kojoj žive Španci, Italijani, Jermeni, Libanci, naravno i Crnogorci, ali svi smo mi Urugvajci. I upravo ta raznolikost je doprinijela da se ovdje razvije jedan narod većeg prosjeka. Školstvo, srednje i visoko, je besplatno, a srednje je obavezno. To je omogućilo razvoj velikog broja intelektualaca što objektivno prevazilazi potrebe Urugvaja. Imajući u vidu značaj doseljenika za razvoj Urugvaja, mi smo među prvima osnovali Institut za emigraciju u kome sjede predstavnici svih etničkih grupa, kao i predstavnici vlade, a cilj nam je da koordiniramo naše akcije i, naravno, uspostavimo čvršće kontakte sa inostranstvom, zapravo sa evropskim zemljama. Želimo da naše zaista sjajne slikare, pisce i muzičare predstavimo svijetu. Institutom rukovodi Crnogorac, inženjer Danilo Klisić.
Sretam Vladimira Radovića, direktora Interameričke banke u Urugvaju koja učestvuje s tridest odsto u svim javnim investicijama ove zemlje. Bio je prvi direktor predstavništva Montenegrobanke u Njujorku; radio u Vašingtonu i Džordžtaunu.
- Za sve što sam postigao zahvalan sam mojoj domovini; sada sam međunarodni funkcioner- veli Radović - ovdje su mogućnosti velike. Interamerička banka odobrava zajmove za projekte u latinoameričkim i karipskim zemljama za izgradnju hidroelektrana, za navodnjavanje i odvodnjavanje, za opremu i izvođačke radove za bolnice. Tu su i razne vrste investicionih radova u poljoprivredi i mnogobrojne konsultantske usluge u pripremi i realizaciji projekata, gdje bi bilo mjesta za naša preduzeća i stručnjake…
U Montevideu je 28. oktobra 1928. godine osnovano iseljeničko udruženje Bratstvo; lijepe prostorije u parku Prado.
- Članovi su Hrvati, Crnogorci, Slovenci, Srbi; mi smo i danas kao jedna familija - kaže predsjednik Bratstva Gregorio Kordić. - U svemu nam pomaže naš član, jedan sjajan Crnogorac, inženjer Danilo Klisić. Često smo kod Klisića i njegove familije. Oni su divni. Svi kod njega uvijek nešto naučimo…
Rođen u Montevideu, 1950. godine, jedan iz treće generacije crnogorskih iseljenika, inž. Danilo Klisić je na čelu Instituta za emigraciju.
- Mi nastojimo da okupimo sve naše iseljenike, kako one koji su ranije došli, tako i one koji su ovđe rođeni - naglašava Danilo Klisić. - A kad bih mogao, rado bih posjetio postojbinu moga đeda i oca, Crnu Goru, i u njoj naše zavičajno crmničko selo Limljane…
Stari Gregorio Kordić, predsjednik Bratstva, došao je iz rodne Dalmacije u Urugvaj 28. decembra 1928. godine. Svaki iseljenik dobro pamti dan dolaska u veliki svijet.
- Davno je to bilo, prijatelju - veli Gregorio. - Koliko je vode proteklo, suza i veselja… Svega je bilo. Mnogi naši iseljenici u Urugvaju nikad nijesu mogli skupiti pare da se vrate. Nije ovdje bilo baš najbolje, ali bilo je bolje nego u staroj domovini. Sva naša emigracija bila je sirota, ali u ovdašnjim novinama nikad nijeste mogli naići na ime našeg čovjeka da je nešto ukrao. Nažalost, treća generacija se polako odrođava, ali mi ćemo nastaviti našu aktivnost kao što smo uvijek radili…
U Ulici San Salvador, atelje slikara Hulia Olivere. Raduje se što mu se pružila prilika da razgovara s evropskim novinarom. Pokazuje svoja platna.
- Slikam, najčešće, urugvajski folklor, “unutrašnji”, kroz gaučose, i, ovaj, crnački, tipičan za Montevideo – objašnjava mi Hulio. – Nastojim da sačuvam crnačku tradiciju, kulturu. Na portretima koje slikam, ispisana je crnačka kultura. Eto, i Vi dobro komentarišete moje slike, a to je dokaz da umjetnost nema granica…
Uz crvenkastu La Platu stenje bijela lađa.
Bonus video:
