Bilo je to u lipnju, mjesecima prije nego što će prva izbjeglička kolona stići u Hrvatsku. Bilo je to u Makedoniji, kroz koju su izbjeglice s Bliskog istoka i iz afričkih i azijskih daljina prolazile tada već pune dvije godine. Hej, dvije godine…
Bilo je to u Velesu, gradu na izbjegličkoj ruti. I bilo je to u dvorištu Lenče Zdravkin, makedonske humanitarke u čijoj su kući izbjeglice dobivale svu pomoć koja im se mogla pružiti.
A Lenče Zdravkin je izbjeglicama pomagala usprkos zabrani lokalnih vlasti da se tim nesretnicima tokom njihova pješačenja ili, u boljim slučajevima, bicikliranja kroz Makedoniju - jer im u to vrijeme nije bilo dopušteno korištenje javnog prijevoza - pomaže ikako drugačije osim davanjem hrane i vode. I usmjeravanjem ka izlazu iz zemlje.
U dvorište Lenče Zdravkin tog su lipanjskog dana ušle i dvije djevojke izbjegle iz Damaska - sestre Samo i Samah Umar. Prestravljene, iscrpljene i izranjene. Jedna od njih s teškom povredom na oku, zarađenom u bijegu od bandita koji su ih htjeli opljačkati. Druga uplakana i iznemogla. Ugledavši ih, proplakala je i dobra žena iz Velesa. Krišom ih je uvela u garažu, ponudila da se okupaju, dala im odjeću da se presvuku, očistila i previla im rane, okrijepila ih toplom juhom, dala im hrane i vode za nastavak puta prema Njemačkoj… I unatoč svemu tome, Lenče se nije mogla otresti osjećaja da za te dvije Sirijke nije učinila dovoljno.
Nije ih mogla utješiti, jer su bile zabrinute zbog brata s kojim su zajedno krenule iz izbjegličkog kampa u Turskoj, ali su se putem razdvojili. I brinule su još za majku i tri sestre koje su ostale u Turskoj, kamo je čitava obitelj otišla nakon što im je oca u Damasku raznijela bomba.
Samo i Samah su se svojoj makedonskoj dobrotvorki javile nakon dva tjedna s dobrim vijestima: da su putem pronašle brata i da su sve troje stigli u München, gdje čekaju rješenje azilantskog statusa. I javile su se ponovo u listopadu, ovaj put iz Hamburga. S molbom da se - ako je ikako moguće - pomogne njihovoj majci i sestri Jasmin s dvoje male djece pod visokom temperaturom, koje su na kiši i hladnoći dugo i uzaludno čekale da iz Grčke uđu u Makedoniju.
Lenče Zdravkin je odmah krenula put granice. Ušla je u Grčku uz pomoć Liječnika bez granica, išla od jednog do drugog policajca, pokazivala im slike žena i djece na mobitelu, moleći da ih nekako pronađu među tisućama promrzlih izbjeglica… Uskoro je Jasmin čula kako netko iz megafona uzvikuje njezino ime. Nije se odazivala, jer nije očekivala da bi itko mogao tražiti baš nju. Ali netko s megafonom je uporno išao kroz gomilu očajnika, ponavljajući “Jasmin, Sirija, Jasmin…” Bila je to - pogađate - Lenče.
Nakon grljenja i plakanja od sreće, pomogla im je da uđu u Makedoniju, u izbjeglički kamp u Gevgeliji. Tamo je liječnik djeci spustio fibru, pa su ih majka i baka još iste noći mogle ukrcati u vlak i zajedno s njima krenuti put Srbije, pa kroz Hrvatsku, Sloveniju i Austriju do Samo, Samah i njihova brata u Njemačkoj.
Okupljena obitelj Umar javila se nakon desetak dana iz Hamburga, beskrajno sretna i zahvalna toj nevjerojatnoj Lenče Zdravkin. A i ona je bila zahvalna sestrama Samo i Samah što su joj omogućile da za njih učini ono što je osjećala svojom ljudskom dužnošću otkako ih je ispratila iz dvorišta kuće u Velesu, koju su izbjeglice odavno prozvale kućom spasa. “Sretna sam što sam im se odužila”, kaže ova žena o čijoj su dobroti u ove dvije i pol godine izvještavali mnogi svjetski mediji.
U akciji pomaganja sirijskim sestrama i njihovoj obitelji ruku joj je pružila i novinarka skopskoga Dnevnika Marija Tasev, iz čijih sam tekstova sažeo ovu veliku ljudsku priču. Marija Tasev je za tekstove o Lenče Zdravkin i sestrama Umar, pisane punim srcem, dobila nagradu Jean Monnet koju delegacija Europske unije u Skoplju od 2002. dodjeljuje novinarima i fotoreporterima koji, usprkos alarmantnom stanju u tamošnjim medijima, svoj posao rade po najvišim profesionalnim standardima.
Imao sam zadovoljstvo da pročitam sve kandidirane tekstove i da vidim hrpu čudesnih fotografija. I imao sam čast da, u ime žirija, prošle srijede u Skoplju uručim nagradu Mariji Tasev. Sretnoj što je svojim duboko ljudskim tekstovima ispunila ono reportersko poslanje koje ju je onog lipanjskog dana dovelo u dvorište Lenče Zdravkin, baš kad i sestre izbjegle iz Damaska. I njihovu priču koja nadilazi granice. I žice.
Bonus video:
