Pravoslavni episkop, ujedno državnik u teokratskoj državi, Petar II Petrović Njegoš, napisao je više i bolje o običnim ljudima i svjetovnim moralnim načelima od bilo koga prije i poslije sebe. Bio je, prije svega, pisac! Pisac teolog! Pisac filosof! Jedan i neponovljiv!
Optužiti vladiku Rada da je krvnik islama posljedica je bahate govorljivosti onih koji ne znaju mnogo, ali imaju potrebu da kažu ili, bolje reći, zagalame. Zaogrnuti kolektivnim plaštom žrtve, bezimeni pojedinci galopiraju po istoriji i siju magičnu moć nekažnjenog preturanja svojih i tuđih grobova. Trajući, bučno, neznalice su uvijek jedino doprinosile neznanju, bez pardona se obrušavajući na one koji su stvarali u tišini. Nije za čuđenje što neki partijski činovnik zaradi svoju dnevnicu protežući Njegoša iz 19. u 21. vijek i gurkajući ga u neodgovarajući koalicioni (ne)sporazum na lokalnom nivou, kada su to prije njega uradili "naučni radnici" pizmavi i frustrirani tuđom veličinom. Bio je to divan izgovor lijenim i osrednjim da ne čitaju genocidnog i krvničkog pisca. A ako je tako, i ako se uspješno stigmatizuje Njegoševo književno djelo, u Crnoj Gori nam ne ostaje mnogo za međusobno upoređivanje znanja. Nije to, međutim, samo naša specifičnost. Španci su se, recimo, ćutke odrekli Servantesovog Don Kihota i to do te mjere da je državno ministarstvo prosvjete pokrenulo akciju novog čitanja svog velikana. Istraživanja su pokazala da je svega nekoliko procenata ponosnih Španaca iščitalo jedno od najvećih djela svjetske književnosti.
Potraga za krvnicima u umjetnosti traje moguće i drugdje, ali kod nas je u zenitu. Provincijalni političari i intelektualci združeno osuđuju one koji su prošli svaki sud. S Vukom Karadžićem je svršeno - dotukli su ga činjenicom da se Radovan preziva kao on i da su obojica iz istog sela. Vijek ili dva razilaženja u zemaljskom obitavanju samo potvrđuje bojazan da je sve davno isplanirano. Kada prosječni saznaju da je Petar Lubarda naslikao Kosovski boj svima će biti jasno da se radi o Petru Lubardi Karađorđeviću mrskom mrzitelju islama.
Prečitati Njegoša a da se ne pročita, ideal je svakog nestašnog maturanta. I ne samo da je bio "krvnik Bošnjaka" jer ih nije ni pominjao, nego je svojim djelom progonio ateiste kojih u Crnoj Gori po posljednjem popisu ima 7%. Davno smo razumjeli da mu je sve srpsko bilo mrsko do mjere da je logorejično iz rečenice u rečenicu pominjao Srbe, sanjao srpske snove i razorena carstva! O Latinima, ne treba dodavati. Samo se neuspješno pravdao kada je kroz usta svojeg junaka opjevavao Stambol ljepše nego je ikada maštao o Petrogradu. Uzalud je njegov vladika Danilo ravnao u svom raspetom tugovanju krst i polumjesec:
Luna i krst dva strašna simvola - njihovo je na grobnice carstvo. Sljedovat im rijekom krvavom U lađici grdna stradanija, to je biti jedno ili drugo.
Njegoš se zamjerio i sveštenicima ističući popa Mića sklonog analfabetizmu. O ženama i njihovim pravima u Gorskom vijencu suvišna je i riječ. Vuk Mandušić je imao čudan recept za liječenje snahe Anđelije. Prilično posla za Sigurnu žensku kuću. "Krvnik islama" nije tako propustio za života da zakrvniči mnoge, ali niko kao on nije sijao razdor i nakon smrti?!
Da je živ bio bi progonjen kao Salman Ruždi, a uz Palmiru prvi sljedeći kojega bi trebalo razoriti. Njegoš je naša Sirija, svi ga brane na smrt i ubijaju do posljednjih posmrtnih ostataka. On je najbombardovanija teritorija ikad. Poligon za neizvježbana oružja, rodoljubiva zakletva i vojnički izazov za sveti rat. Granatiranje i grantovanje njegove kapele nikad nije prestalo, ali topovske i trapav(sk)e paljbe ima oduvijek. Možemo tek naslutiti šta bi mu se davno dogođenom dogodilo da je kojim slučajem napisao scenario za istorijsku dramu poput Hrabrog srca (Braveheart) koju je Mel Gibson režirao 1995. Poistovjećen sa slavnim Škotom Vilijamom Volasom, bio bi optužen za krvoločnost prema Englezima, a Edvard I Dugonogi izvjesno bi se nanožio i tražio ga sve do rodnih Njeguša. Prava je sreća što ćemo u sustizanju Evrope, a premijer mi je svjedok, kaskati sve do 2123. godine. Ne postoji tako opasnost da nam kinematografija brže napreduje niti se očekuje Oskar za ekranizaciju Gorskog vijenca prije pomenutog roka. Ipak, možda je i nesreća. Oskar, kad već nije mogao Nobel, umirio bi balkanske strasti u različita tumarala po kulturološkom nasljeđu. Samo Bog zna šta bi se desilo Andriću da ga nisu ovjenčali slavom najveće književne nagrade. To kako je on slikao i opisivao bosanski svijet, šta je sve izrekao kroz dijaloge i kazivanja u Konzulskim vremenima i kako je pripovjedački stao na stranu Džem Sultana zatočenog u Prokletoj avliji, ne bi mu oprostili nikad. Dok se konačno ne upokoji vladika Rade, samo će kroz zube siktati na Mešu Selimovića. Naša i njihova jedina nada na kraju, kao i na početku, u mrtvog je Petra Drugog. Samo da izdrži još malo, mandat-dva i može konačno među svoje, među krvnike osrednjosti i neznanja.
Bonus video:
